Odbacivanje podataka: Nezgodno datiranje u Meksiku

 

Zatim imamo poznati slučaj dr. Virginije Steen-Mclntyre, geologi-nje iz Američke geološke uprave (USGS), koja je 1970-ih poslana na jedan arheološki lokalitet u Meksiku kako bi utvrdila starost artefakata. Ova travestija također ilustrira koliko je daleko znanstveni establišment spreman otići kako bi obranio ortodoksne postavke. Mclntvre je koristila najnapredniju opremu i potvrdila svoje rezultate kroz četiri različite metode, ali njeni rezultati bili su potpuno neočekivani. Glavni arheolog očekivao je starost od 25.000 godina ili manje, a geologinja je utvrdila da se radi o 250.000 godina ili više.

Brojka od 25.000 godina ili manje bila je od presudne važnosti za teoriju "prijelaza" Beringovog tjesnaca, i to je motiviralo glavnog arheologa da rezultate dr. Steen-Mclntyre baci u koš i zatraži novu seriju testova starosti. Takve reakcije se ne događaju kada starost odgovara očekivanom kronološkom modelu koji podržava prihvaćene teorije.

Steen-Mclntyre je dobila mogućnost da povuče svoje zaključke, ali je to odbila. Nakon toga je imala problema s objavljivanjem radova i izgubila je posao nastavnika na jednom američkom sveučilištu.

 

 

Vladina zataškavanja i etnocentrizam:

Izbjegavanje anomalnih dokaza u NZ, Kini i Meksiku

 

U Novom Zelandu, vlada se zaista umiješala i donijela zakon kojim se javnosti zabranjuje da ulazi u kontroverznu arheološku zonu. Ta se priča pojavila u knjizi Ancient Celtic New Zealand (Drevni keltski Novi Zeland), Marka Doutrea. Međutim, kao što ćemo vidjeti (i kao što sam obećao na početku članka), ovo je složena zavjera. Znanstvenici koji pokušavaju zaštititi svoje "svete" teorije i unaprijediti svoje karijere nisu jedini koji žele zataškati određene artefakte i podatke. Tu situacija postaje škakljiva.

 

Šuma Waipoua postala je kontroverzno nalazište u Novom Zelandu zato što je jedno arheološko iskapanje navodno otkrilo dokaze o nepolinezijskoj kulturi koja je prethodila Maorima - činjenicu kojom ovo pleme nije bilo nimalo zadovoljno. Oni su doznali za rezultate iskapanja prije šire javnosti i požalili se vladi. Prema Doutreu, rezultat je bio "službeni arhivski dokument koji je jasno pokazivao namjeru novozelandskih ministarstava da sakriju ovu arheološku informaciju od pažnje javnosti na 75 godina". Javnost je saznala za ovaj fijasko, ali vlada je porekla optužbe. Međutim, službeni dokumenti pokazuju da je na nalazište stavljen embargo. Đoutre je student Novozelandske povijesti i arheologije. Zabrinut je što, kako tvrdi, iz muzeja nestaju artefakti koji dokazuju da je postojala ranija kultura koja je prethodila Maorima. On pita što se dogodilo s nekoliko anomalnih ostataka: Gdje su drevni indoeuropski uzorci kose (valovita crvenosmeđa kosa), izvorno nađeni u kamenom zaklonu kraj Watakerea, koji su godinama bili izloženi u Aucklandskom ratnom memorijal-aom muzeju? Gdje je divovski kostur pronađen kraj Mitimatija? Nažalost, ovo nije jedini takav incident. Etnocentrizam je postao faktor u zavjeri za prikrivanje prave povijesti ljudskog roda. Autom Grahama Hancocka napadale su razne etničke grupe zbog izvještavanja o sličnim zagonetnim otkrićima. Problem istraživača koji se bave utvrđivanjem prave povijesti čovječanstva je u tome što se ciljevi raznih nacionalnih ili etničkih grupa koje žele tvrditi da su bile prve na određenom mjestu često dobro slažu s ciljevima kulturnih evolucionista. Arheolozi spremno podržavaju zataškavanja anomalnih otkrića takve vrste. Jedan od razloga zašto egiptolozi tako ljubomorno brane vrijeme izgradnje Velike piramide povezan je s pitanjem nacionalnog ponosa.

Slučaj mumija iz pustinje Takla Makan u zapadnoj Kini još je jedan primjer ove pojave. Tijekom 1970-ih i 1980-ih u Kini su iznenada iskopani ostaci dotad nepoznate bjelačke kulture. Sušni okoliš sačuvao je ostatke plavokosih, plavookih ljudi koji su živjeli u preddinastijskoj Kini. Oni su nosili šarenu odjeću, čizme, čarape i šešire. Kinezi nisu bili sretni zbog toga i umanjivali su važnost zagonetnog otkrića, iako su i Azijci pronađeni zakopani zajedno s mumijama bijelaca.

Autor članaka za National Geographic, Thomas B. Allen, u jednom je članku iz 1996. ispričao kako je pronašao krhotinu zdjele na kojoj je bio otisak prsta lončara. Kad je pitao može li odnijeti krhotinu antropološkom forenzičaru, kineski znanstvenik upitao ga je "hoće li on biti u stanju reći da li je lončar bio bijelac". Allen je rekao da nije siguran, i službenik je spremio krhotinu u džep i bez riječi se udaljio. Čini se da mnoge stvari staju na put znanstvenim otkrićima i razotkrivanjima.

             Postojanje olmečke kulture u starom Meksiku oduvijek je predstavljalo problem. Odakle je došao negroidan narod kojeg prikazuju kolosalne glave? Zašto su na stelama u matičnoj civilizaciji Meksika prikazani bijelci? Sto je još gore, zašto na olmečkim artefaktima nema autohtonih meksičkih naroda? Nedavno je jedan meksički arheolog riješio taj problem iznijevši fantastičnu tvrdnju: da su olmečke glave - za koje su se generacije ljudi različitih etničkih pripadnosti složile da zapanjujuće nalikuju na Afrikance - zapravo prikazivale lokalno pleme.

 

 

Darvinistički jurišnici

 

Čini se da javnost uopće nije svjesna činjenice da znanstveni esta-blišment ima dvostruke standarde kada se radi o slobodnom protoku informacija. U osnovi, stvar je u sljedećem... Znanstvenici su visoko obrazovani, dobro uvježbani i intelektualno sposobni obraditi sve tipove informacija, i mogu ispravno kritički odijeliti činjenice od fikcije, stvarnost od fantazije. Prosta javnost jednostavno je nesposobna funkcionirati na tako visokoj mentalnoj razini. Izgleda da se plemeniti ideal znanstvenika kao visoko obrazovanog, nepristranog, apolitičnog promatrača i sastavljača utvrđenih činjenica u upotrebljiv korpus znanja skrhao pod pritiscima i zahtjevima stvarnog svijeta. Znanost je društvu donijela mnoge koristi; ali dosad bismo već trebali znati da znanost ima i tamnu, negativnu stranu. Nisu li nam ti skromni momci u čistim laboratorijskim kutama dali nuklearne bombe i biološka oružja? Doba nevinosti završilo je s 2. svjetskim ratom.

Da znanstvena zajednica ima stav intelektualne superiornosti skriveno je pod tankim velom pažljivo organiziranih odnosa s javnošću. Uvijek vidimo kako Znanost i Napredak šeću ruku pod ruku. Znanost kao institucija u modernom društvu mora funkcionirati na isti način kao društvo općenito; trebala bi biti otvorena za debatu, argumente i protuargumente. Nema mjesta za neprikosnovenu autoritarnost. Zadovoljava li moderna znanost ove standarde?

U jesen 2001. PBS je emitirao seriju od sedam epizoda pod naslovom Evolucija. Na prvi pogled, to zvuči prilično bezazleno. Međutim, iako je serija predstavljena kao čisto, objektivno, istraživačko znanstveno novinarstvo, potpuno je podbacila u ispunjavanju čak i najnižih standarda nepristranog izvještavanja. Serija je uvelike naginjala prema gledištu da je teorija evolucije "znanstvena činjenica" koju prihvaćaju "doslovno svi ugledni svjetski znanstvenici", a ne teorija koja ima slabosti i jake znanstvene kritičare. U seriji se nisu čak ni zamarali intervjuiranjem znanstvenika koji imaju kritičke primjedbe na darvinizam: ne "kreacionista", nego bona fide znanstvenika. Kako bi ispravili tu nepotpunost, 100 znanstvenika drugačijeg mišljenja osjetili su se prinuđenima objaviti priopćenje za tisak, "Znanstveno neslaganje s darvinizmom", na dan kad je trebala biti objavljena prva epizoda. Među njima je bio kandidat za Nobelovu nagradu Henry "Fritz" Schae-fer. On je poticao otvorenu javnu raspravu o Darwinovoj teoriji: Neki branitelji darvinizma spremno prihvaćaju standarde dokaza za evoluciju koje kao znanstvenici nikada ne bi prihvatili u drugim okolnostima.

Vidjeli smo kako se taj isti "neznanstveni" pristup primjenjuje u arheologiji i antropologiji, gdje "znanstvenici" jednostavno odbijaju dokazati svoje teorije, pa ipak sebe proglašavaju vrhovnim arbitrima "činjenica". Bilo bi naivno misliti da znanstvenici koji su surađivali u pripremi serije nisu bili svjesni da ona neće biti uravnotežena predstavljanjem kritičara Darwinove teorije. Richard Milton je znanstveni novinar. On je bio pravi gorljivi pristalica darvinističke doktrine sve dok se jednoga dana nisu probudili njegovi istraživački instinkti. Nakon 20 godina proučavanja i pisanja o evoluciji, iznenada je shvatio da u toj teoriji ima mnogo neugodnih rupa. Odlučio je pokušati umiriti svoje sumnje i sam dokazati teoriju koristeći standardne metode istraživačkog novinarstva.

Milton je postao redovni posjetitelj slavnog londonskog Prirodoslovnog muzeja. Pedantno je podvrgnuo testu sve glavne postavke i klasične dokaze darvinizma. Rezultati su ga šokirali. Otkrio je da teorija ne može izdržati čak ni strogost rutinskog istraživačkog novinarstva.

Iskusan znanstveni pisac poduzeo je hrabar korak i objavio knjigu pod naslovom The Facts of Lile: Shattering the Myths of Darwi-nism (Životne činjenice: Rušenje darvinističkih mitova). Jasno je da je za njega darvinitički mit bio srušen, ali mnogi drugi mitovi također su se srušili nakon što je objavljena njegova knjiga. Milton kaže: Iz prve ruke sam doživio lov na vještice koji provodi dar-vinistička policija. Bilo je duboko razočaravajuće otkriti da me jedan istaknuti zoolog s Oxiorda [Richard Dawkins] opisuje kao "luđaka", "glupana" i "čovjeka koji treba psihijatrijsku pomoć" kao odgovor na čisto znanstveno izvještavanje. (Zvuči li ovo kao priče koje su dolazile iz Sovjetskog Saveza prije 20 godina kad su tamošnji znanstveni disidenti počeli govoriti u javnosti?) Dawkins je pokrenuo kampanju slanja pisama urednicima novina, implicirajući da je Milton bio kreacionistička "krtica" čiji bi rad trebalo odbaciti. Svatko tko je imalo upućen u politiku u ovome će prepoznati školski primjer standardne makjavelističke taktike "ubijanja reputacije". Dawkins je vrlo poštovan znanstvenik, čija reputacija i položaj u znanstvenoj zajednici nose veliku težinu. Prema Miltonu, situacija je postala još gora kad je prilog o visokom obrazovanju londonskog Timesa od njega naručio da napiše kritiku darvinizma. Magazin je najavio njegov predstojeći članak: "Sljedećeg tjedna: Darvinizam - Richard Milton kreće u napad". Dcnvkins je saznao za to i nije gubio vrijeme u nastojanju da tu herezu sasiječe u korijenu. Kontaktirao je urednicu, Auriol Stevens, optužio Miltona da je "kreacionist" i nagovarao Stevensovu da spriječi objavljivanje članka. Milton je saznao za ovo zakulisno zabadanje noža u leđa i napisao prosvjedno pismo Stevensovoj. Ona je na kraju popustila Đawkinsu i otkazala članak. Zamislite što bi se dogodilo da političar ili birokrat upotrijebi takvu taktiku pritiska za likvidiranje neke priče u masovnim medijima. To bi potaknulo ogroman skandal. Ali to se ne događa kada je riječ o znanstvenicima, koje, izgleda, smatraju nedodirljivim "svetim kravama". Mnogo je uznemirujućih činjenica u vezi s ovim slučajevima. Darwinova teorija evolucije jedina je od teorija koje se rutinski predaju u našem javnom školskom sustavu koja nije bila podvrgnuta rigoroznom testiranju; također, nijedna od kritika nije uključena u nastavni program.

To je zanimljiva činjenica, jer je nedavna anketa pokazala da američka javnost želi da se teorija evolucije predaje njihovoj djeci; međutim, "71 posto ispitanika reklo je da bi učitelji biologije trebali predavati i o darvinizmu i o znanstvenim dokazima protiv darvinističke teorije". Usprkos tome, nema planova za implementiranje ovog uravnoteženog pristupa.

Ironično je da je Richard Đawkins postavljen na mjesto profesora javnog razumijevanja znanosti na Cbdordskom sveučilištu. On je klasični jurišnik "misaone policije", koji patrolira neurološkim frontama. Zapadni znanstveni establišment i masovni mediji s ponosom se smatraju otvorenim javnim forumima lišenim predrasuda ili cenzure. Međutim, nijedna televizijska emisija o analizi rupa i slabosti darvinizma nikada nije emitirana u Darwinovoj domovini ili u Americi. Znanstvenik koji se protivi teoriji ne može nigdje objaviti svoj rad.

Zagonetno porijeklo čovjeka nije bilo izravni napad na darvinizam, samo je predstavilo dokaze koji se smatraju anomalijama iz perspektive njegove teorije evolucije. Da se vratimo na naše bastione intelektualnog integriteta, Forest Mims bio je pouzdan i vješt znanstveni novinar. Nikada nije bio u središtu bilo kakve kontroverze, pa su ga pozvali da piše u najčitanijoj kolumni prestižnog Scientific Americana, "Amaterski znanstvenik", i on je rado prihvatio taj zadatak. Prema Mimsu, urednik magazina Jonathan Piel tada je doznao da je on također pisao članke za neke kršćanske magazine. Urednik je pozvao Mimsa u svoj ured i sukobio se s njim. "Vjerujete li u teoriju evolucije?" upitao je Piel. Mims je odgovorio, "Ne, a ne vjeruje ni Stephen Jay Gould." Njegov odgovor nije utjecao na Pielovu odluku da izbaci Mimsa iz popularne kolumne nakon samo tri članka. Ovaj događaj ima neprijatan miris lova na vještice. Pisac nikada nije objavio svoja privatna gledišta i uvjerenja, pa se čini da "jurišnici" sada vjeruju da im je dužnost osigurati da se "neodobrena" mišljenja nikada ne otkriju pred javnošću.

 

 

Tabu ili ne?

 

Dakle, inspektori "dobrog razmišljanja" nisu samo elita znanstvene zajednice, kako smo vidjeli u nekoliko slučajeva; oni su i televizijski producenti i urednici magazina. Čini se jasnim da sve njih pokreće isti imperativ unapređivanja "znanstvenog obrazovanja javnosti", kako se prikladno izrazio predsjednik Instituta za kam-brijske studije.

Međutim, plan sadrži još jednu točku, a to je zaštita javnosti od "neznanstvene" misli i ideja koje bi mogle zaraziti masovni um. Spomenuli smo neke od tih tabu-tema na početku članka; sada bismo trebali dodati da je također "škodljivo" i "neprihvatljivo" baviti se bilo kojim od sljedećih predmeta istraživanja: paranormal-nim fenomenima, NLO-ima, hladnom fuzijom, slobodnom energijom i svim drugim "pseudoznanostima". Zvuči li vam to poznato? jemolito tihe odjeke religijskog fanatizma? Tko je to znanosti ikada dao zadatak da oblikuje i usmjerava in-i građana slobodnog svijeta? Gotovo je neizvedivo objaviti eni rad koji ima protudarvinističke implikacije u nekom Znanstvenom časopisu glavne struje. Također je jednako nemo-§a& ugurati "tabu" teme čak i na recenziju, a možete zaboraviti da ćete ikada vidjeti svoje ime pod naslovom nekog članka u časopisu Nature ako niste kvalificirani znanstvenik, čak i da ste novi Albert Einstein.

Da ponovim gdje počinje ova zavjera, to je s dva filtera: kvalifikacije i stručne recenzije. Moderna znanost je danas labirint takvih filtera postavljenih da promiču određene ortodoksne teorije i istovremeno ne propuštaju podatke za koje se unaprijed procijeni da su neprihvatljivi. Dokazi i sposobnost nisu vodeći principi; konformizam i položaj unutar establišmenta zamijenili su objektivnost, dostupnost i otvorenost.

Znanstvenici se ne ustručavaju od pokretanja najbesramnijih osobnih napada na one koje smatraju svojim neprijateljima. Ugledni paleontolog Louis Leakev napisao je ovaj otrovni komentar o knjizi Forbidden Archeologv: "Vaša knjiga je obična budalaština i ne zaslužuje da ju itko osim budale uzme za ozbiljno." Još jednom, možemo vidjeti potez osobnog napada; vrijednost dokaza iznese-nih u knjizi ne analizira se i ne raspravlja. Radi se o uvredljivom, autoritativnom proglasu.