OSNOVNI PODACI

 

• Apollo 12 - CSM Yankee Clipper i LM Intrepid (Neustrašivi)
• Raketa nosač - Saturn V 14-24. studenoga 1969. g.
• Posada  : Charles "Pete" Conrad, Richard F. Gordon, Alan L. Bean
• Trajanje  : 10 dana, 4 sata, 36 minuta
• Mjesto slijetanja  : Ocean oluja
• Koordinate sletišta  : 3,04° S, 23,42° W.

 

Na Zemlju vraćeni dijelovi automatske letjelice Surveyor III, koja je na Mjesec sletjela u travnju 1967. g. Razvijen paket znanstvenih pokusa za površinu Mjeseca (ASLEP). Prikupljeno 34 kg uzoraka. Dvije "šetnje" u ukupnom trajanju od 7 sati i 50 minuta. Zadržavanje na površini Mjeseca trajalo je 31,5 sat; vrijeme provedeno u lunarnoj orbiti iznosilo je 89 sati, u 45 orbita. Uzletni stupanj LM-a namjerno bačen na Mjesec, nakon što se posada vratila u orbitu.

 

Charles "Pete" Conrad, kapetan fregate RM-e. Rođen 2. lipnja 1930. g, u Philadelphiji, u Pennsylvaniji. Razveo se, četvoro djece. Umro 8. srpnja 1999. g, od posljedica motociklističkog udesa. Diplomirao aeronautiku na Sveučilištu Princeton, 1953. g.
Letovi u svemir : pilot u Geminiju 5 (1965.), zapovjedni pilot u Geminiju 11 (1966.), zapovjednik Apolla 12 (1969.) i Skylaba 2 (1973.) Izabran u drugu skupinu astronauta, 1962. g. Treći čovjek koji je stupio na Mjesec. Nakon misije Skylaba, napustio vojnu službu i NASA-u. U okviru komercijanih tvrtki, nastavio sudjelovati u razvoju svemirske tehnolgije (ISS, simulacije EVA-a u vodenim spremnicima). Sam osnovao više takvih manjih poduzeća.

 

Richard F. Gordon, kapetan fregate RM-e Rođen 5. listopada, 1929. g, u Seattleu, u Washingtonu. Oženjen, šestoro djece. Diplomirao kemiju, na Sveučilištu države Washington, 1951. g. Svemirski letovi : pilot u Geminiju 11 (1966.), pilot zapovjednog modula Apolla 12 (1969.) Izabran u treću skupinu astronauta. Već početkom 1972. g, napustio i vojnu službu i NASA-u. Vršio razne visoke dužnosti u sportskim i znanstveno tehnološkim organizacijama.

 

Alan L. Bean, kapetan fregate RM-e. Rođen 15. ožujka 1932, u Wheeleru, u Teksasu. Razveden, dvoje djece. Diplomirao aeronautiku 1955. g, na Teksaškom sveučilištu.
Svemirski letovi : pilot lunarnog modula Apolla 12 (1969.), zapovjednik Skylaba 3 (1973.). Izabran u treću skupinu astronauta. Četvrti čovjek na Mjesecu. Vojnu službu napustio 1975. g, a NASA-u 1981. g. Otada se bavi slikanjem : akrilnim bojama slika teme iz lunarnih istraživanja.

 

PREGLED MISIJE

 

U POSJETI SNJEGOVIĆU

 

Precizno slijetanje bilo je od ključnog značaja iz više razloga. Prvo, geološki zanimljiva mjesta obično su bila grube površine, te je u njihovoj blizini, naravno, bilo vrlo malo dobrih mjesta za slijetanje. Vjerojatnost uspjeha misije znatno bi se povećala ako bi se pogreške ciljanja mogle ograničiti na manevarski domet LM-a, od nekoliko stotina metara. Drugo, odbori za izbor sletišta bili su skloni odabirati geološki raznolika mjesta. Točno slijetanje na prethodno pomno izabrano mjesto, omogućilo bi posadama da vide veliki broj geoloških formacija, a da pri tome ne moraju trošiti previše vremena vozeći se s jednog mjesta na drugo. Treće, precizna slijetanja omogućila bi posadama da se uvježbaju u određenim djelatnostima izvan svemirskog broda, te se - pored ostaloga - u potpunosti upoznaju s istaknutim pojedinostima u krajoliku i svime ostalim na planiranim putanjama obilazaka. Kako je vrijeme na površini bilo dragocjeno, puno se moglo dobiti smanjivanjem improvizacija prouzročenih pogreškama pri ciljanju na sletište. I konačno, profesionalni ponos od strane posada i konstruktora letjelica, zahtijevao je točnost. Astronauti Mercuryja i Geminija uživali su ako bi sletjeli u vidokrugu posada brodova koji su ih čekali na površini oceana, a sada su - na svoje oduševljenje - trebali letjeti jednom uistinu upravljivom svemirskom letjelicom i spustiti je na točno određeno mjesto na Mjesecu ! Mjesec možda nema piste niti sletne platforme - ili ih barem nije imao tijekom misija Apolla - ali to nije bilo važno. Ciljevi su bili jasno određeni. Moglo se ostvariti relativnu točnost, a time i pravo na razmetanje uspjehom.

Odbor za izbor sletišta izabrao je za Apollo 12 Ocean oluja (Oceanus Procellarum), oko 1500 kilometara zapadno od Baze u Moru tišine. Premda to mjesto nije bilo ono koje bi geolozi izabrali, imalo je ono nekoliko prednosti pred drugima. Prvo, kraj je bio prilično ravan. Sletište je okruživao niz velikih kratera, ali predjel inače nije bio riskantniji od onoga s kojim su se suočili Armstrong i Aldrin. Drugo, astronauti bi bili u stanju prikupiti kamenje i uzorke tla s jedne druge velike lunarne ravnice, i to s mjesta - što je geolozima bilo najzanimljivije - koje je bilo prekriveno materijalom izbačenim iz mladog istaknutog kratera Kopernik, udaljenog nekih tristo kilometara prema sjeveru. I treće, ako bi uspjeli sletjeti uistinu blizu za to predviđenog mjesta, zapovjednik Apolla 12 Pete Conrad i njegov kolega Alan Bean mogli bi se odšetati do letjelice Surveyor III i čak donijeti na Zemlju neke njene dijelove.

19. travnja 1967. godine, Surveyor je sletio na unutarnji obronak jednog prilično velikog kratera, zbog čega je trenutni fotografski priljev bio znatno ograničen, no što je, ironično, precizno određivanje mjesta slijetanja učinilo relativno jednostavnim. Iz podataka o putanji, NASA je poznavala sletište svakog od Surveyora s pogreškom manjom od dva-tri kilometra, ali - kako te letjelice nisu bile veće od osrednje lunarne gromade, točna identifikacija s orbitalnih fotografija bila je skoro nemoguća. Međutim, pojedinosti na Surveyerovim fotografijama mogle su biti kombinirane s onima na snimkama s Lunar Orbiter, pa je tako sletište moglo biti točno određeno. Već s prvih snimaka koje su stigle sa Surveyora III, bilo je jasno da je sonda sletjela u neki krater. Bio je to krater pretežno lišen osobitih oznaka, ali nekoliko krupnih gromada bilo je rasuto okolicom, osobito sjeverno od letjelice. Par velikih stijena izgledao je kao da se međusobno dodiruju, te je Ewen Whitaker (član Surveyerove ekipe, kojemu je u zadaću stavljeno pronalaženje njegova sletišta) zaključio kako bi ih mogao mikroskopom pronaći na snimkama s orbitera. Nakon par dana, bio je uvjeren da mu je to i pošlo za rukom : kroz mikroskop, stijene su izgledale tek kao sićušne točkice, ali bile su vidljive i druge stijene, upravo u onom rasporedu kojega se vidjelo na slikama sa Surveyora III. Whitaker je pronašao krater ! Dvije godine kasnije, kada je odbor za izbor sletišta Apollâ tražio dobro mjesto za prvo precizno spuštanje, mjesto na kojemu se nalazio Surveyor III smjesta je izbilo u prvi plan. Uz druge čimbenike, to je mjesto pružalo stručnjacima NASA-e zlatnu priliku proučiti dijelove letjelice koji su bili izloženi lunarnim uvjetima tijekom relativno duga vremenskog razdoblja - trideset jedan mjesec u ovom slučaju - i koji bi pružili informacije korisne pri podizanju svemirskih postaja i lunarnih uporišta. Ako bi sve prošlo u najboljem redu, Conrad i Bean bi bili u stanju posjetiti Surveyor, fotografirati ga i potom s njega skinuti neke dijelove, te ih donijeti natrag na Zemlju. Krater Surveyor je pripadnik jedne istaknute skupine kratera. Promatrana s prilazne putanje, skupina prilično podsjeća na Snjegovića - krater Surveyor oblikuje njegov zdepasti torzo. Koristeći fotografije s Lunar Orbitera i snimke koje su načinile ranije posade Apollâ, NASA je bila u stanju konstruirati prilično stvaran model sletišta, te je prizor kojega je Conrad tijekom uvježbavanja u simulatoru LM-a vidio kroz svoj prozor - zapravo TV-sliku modela, dovoljno nalikovao stvarnoj površini, da bi prilikom uspravljanja pravog LM-a imao osjećaj "već viđenog".

 

PRECIZNO SLIJETANJE

 

Na dan slijetanja, 19. studenog 1969. g, Pete Conrad i Al Bean bili su izvrsno raspoloženi. Prilikom lansiranja, dobro su se uplašili kada je grom udario u Saturn V, pregorijevši skoro sve osigurače u zapovjednom modulu. Za ljude na tlu, bio je to trenutak od kojega staje srce, ali posada je ostala mirna i raketa je nastavila put prema orbiti : za samo nekoliko minuta, sve je ponovo normalno fukncioniralo. Nije nastao nikakav trajni kvar. Osim tog događaja, let do Mjeseca i priprema za spuštanje prošli su bez većih uzbuđenja. Kada se približio trenutak za uspravljanje LM-a, Conrad se stao naginjati naprijed, prkoseći sponama koje su ga držale na mjestu, nastojeći vidjeti obzorje. Nazreo je tako središnje Mjesečeve visoravni, dok su on i Bean brzo ponirali nadolje, nogama naprijed, prema Oceanu oluja : kako su se približavali, nije mogao dočekati da vidi svoj cilj.

"Pokušavam varati i pogledati što je dolje", kazao je. "Mislim da vidim moj krater." Nije bio posve siguran, ali nekoliko sekunda kasnije, prilikom uspravljanja, više nije bilo sumnje. "Hej, eno ga ! Eno ga ! Tako mi svega ! Točno dolje posred ceste !" Bean je pogledao, te je i sam ugledao Snjegovića. "Izvanredno !" uzviknuo je. Prizor je izgledao točno kao i u simulatoru. Pod njima je bio Snjegović. Uistinu, činilo se za trenutak da će se Intrepid spustiti točnu usred kratera Surveyor. Conrad je bio ushićen : "Ne mogu vjerovati ! Čudesno ! Fantastično !" Bean mu je govorio brojke i Conrad je na visini od stotinu dvadeset metara preuzeo ručno upravljanje. Primjetio je dobro mjesto zapadno od kratera i malo iza Glave snjegovića. nagnuo se prema sjeveru kako bi obletio krater Surveyor, pa onda na jug, kako bi izbjegao još jedan, puno plići. U tom području bilo je vrlo malo gromada i kada su se počeli približavati površini, LM je stao svojim ispuhom podizati puno prašine. Tijekom nekoliko posljednjih trenutaka, Conrad je izgubio tlo iz vida, pa se morao osloniti na iskustvo iz simulatora i sletjeti "naslijepo". Premda je Conrad tijekom približavanja bio siguran gdje će sletjeti, kada su se jednom našli na površini, više nije bio siguran u svoj točni položaj. Koncentriran na stijene koje je uspijevao zapaziti kroz prašinu, brinući kreće li se lijevo ili desno, naprijed ili natrag, nije uspijevao pratiti oznake u krajoliku. Ali znao je da je blizu, u svakom slučaju ne dalje od nekoliko stotina metara od cilja.

 

"VIDIM SURVEYOR !"

 

Tijekom prvih nekoliko sati nakon slijetanja, dok su on i Bean na brzinu jeli i pripremali se za prvu od dvije četverosatne "šetnje", Conrad je veći dio vremena pokušavao dokučiti gdje su sletjeli. Bila je to prava zagonetka. Oznake u krajoliku, tako uočljive iz visine, sada su s tla bile skrivene. Gledajući na zapad kroz prozor, on i Bean su vidjeli valovite planine, lišene nekih osobitih obilježja. Između ostalog, nije bilo nikakvog jasnog znaka Snjegovićeve glave. Taj krater ima oko dvjesto metara i trebao se nalaziti neposredno ispred njih. Međutim, kada su se priviknuli na tananosti prizora pred sobom, počeli su uviđati da je im, zapravo, jedan veliki krater zuri u lice. Nisu ga bili prepoznali jer su bili malo povučeni od istočnog ruba, te su gledali točno iz smjera ranojutarnjeg sunca. U dnu kratera Glave bila je sjena, ali skrivena obližnjim rubom. U prizoru je usto i manjkalo varijacija boje, zbog čega je bilo teško vidjeti krater. Međutim, kada su jednom shvatili da je krater pred njima, smjesta su zaključili da to mora biti Snjegovićeva glava. Ako je tako, onda bi krater Surveyor morao biti točno iza njih. Conrad se nato priljubio uz prozor koliko je god mogao, možda priželjkujući da ima stražnji prozor, ili barem retrovizor, pokušavajući vidjeti što je moguće više unatrag. Trud mu je bio nagrađen kada je nazreo upadljivu kosinu drugog velikog kratera.

 

Kako i priliči, Dick Gordon je bio taj koji je, leteći iznad njih u zapovjednom modulu Clipper Yankee, prvi točno odredio koordinate sletišta. Tijekom svoje druge orbite po slijetanju, pogledao je kroz sekstant ne bi li uočio LM - to zadovoljstvo Collins nikada nije iskusio. Naravno, Gordon je imao veliku prednost u tome šo je znao gdje bi Intrepid trebao biti. Kada je uočio Snjegovića, nije mu trebalo puno da primijeti i pedeset metara dugu sjenu LM-a.

 

"Imam ga !" kazao je. "Uz Surveyorov je krater, na oko četvrtinu promjera kratera prema sjeverozapadu... Kažem vam, on jedini baca sjenu !"

 

Nakon nekoliko sekunda, našao se točno iznad LM-a. "Intrepid je na lijevom ramenu Snjegovića. Gleda pravo u mene. Na trećinu je puta od kratera Surveyor do Snjegovićeve glave."

 

A onda je dodao, zbilja uzbuđen : "Vidim Surveyora ! Vidim Surveyora ! Hej ! Ovo je skoro jednako dobro kao biti dolje."

 

Sada više nije bilo sumnje. Nije Gordon vidio samo LM, već i sam Surveyor. Conrad i Bean su sletjeli točno na odredište, a zahvljajući Ewanu Whitakeru, poslani su na pravi krater ! Bit će to prava zabava !