UVOD

Slanje ljudi na Mjesec neprijeporno je bilo najteži tehnološki poduhvat u cijeloj povijesti. Uistinu, najbolji američki znanstvenici i inženjeri bili su stavljeni na najveće kušnje kako bi devet svemirskih letjelica s ljudskom posadom poslali do Mjeseca, među kojima je njih šest i sletjelo na kraterima posutu lunarnu površinu. Znanstveni rezultati programa Apollo bili su zapanjujući. Puno onoga što je naučeno tijekom letova Apolla, zahtijevalo je od znanstvenika da izmijene svoje temeljno razumijevanje i teorije o nastanku Mjeseca i njegovoj povijesti. A uzorci i podaci prikupljeni za to vrijeme, zaokupljat će znanstvenike još desetljećima. Ali postoji još jedan aspekt programa Apollo koji je, u godinama koje su uslijedile, zadobio malo pozornosti, te skoro nije ostavio nikakvog traga u točnim povijesnim prikazima : riječ je o bilježenju događaja koje se zbivalo tijekom tih složenih i opasnih letova. Dvanaest astronauta koji su sletjeli na Zemljinog najbližeg susjeda, koji su ga istraživali, bili su jedini ljudi koji su iz prve ruke mogli opservirati površinu nekog tijela u svemiru, ne računajući tu samu Zemlju. Uistinu, njihovi osobni komentari i tumačenja koja su davali tijekom rada na Mjesecu, pravo je nacionalno blago. 

Iz sata u sat, razgovori što su ih astronauti vodili jedni s drugima i s kontrolom misije u Houstonu, kao i televizijski prizori odašiljani tijekom lunarnih ekspedicija, snimani su kako su se i događali, od srpnja 1969. g, do prosinca 1972. g. Ti su snimci sve ove godine bili dostupni, ali veći dio njih ostajao je "na polici", skupljajući prašinu. No sada, zahvaljujući predanosti i napornu radu povjesničara Erica Jonesa i samih astronauta, zvučna i slikovna povijest lunarnih misija Apolla počinje silaziti s tih polica, s nje se briše prašina i ona biva davana na uvid svima, na lako razumljiv i zabavan način. Pored pročišćavanja zapisa glasovne komunikacije, Eric vodi i iscrpne razgovore s lunarnim astronautima i njihova prisjećanja događaja koji su se zbili prije više od dvadeset godina, umeće na prava mjesta. Prvi dio njegova djela koji će biti objavljen, jest priča o posljednjoj misiji na Mjesec, Apollu 17, iz prosinca 1972. g. Bila mi je čast biti načelnikom tog leta i, premda sam kasnije postao upraviteljem Svemirskog centra Johnson, godine Apolla držim vremenom svojih najvećih uspjeha u NASA-i. Apollo 17 je bio završnica istraživanja Mjeseca ljudskim posadama u ovom tisućljeću, ali ono je odlična polazna točka. Tijekom pripreme Apollo 17 Lunar Surface Journal-a (Dnevnika s površine Mjeseca), imao sam priliku pregledati ga u nekoliko faza nastanka. Riječ je o složenom, točnom, dinamičnom, očaravajućem i često šaljivom zapisu o jednom ranom putovanju ljudi sa Zemlje. Znam da ćete uživati u njemu  !

Garry Griffin, načelnik letova Apolla 12, 15 i 17.

PREDGOVOR

Nikada u povijesti istraživanja nije bilo pothvata nalik Apollu. Tjerani povrijeđenim ponosom i vojnom prijetnjom koja je navodno slijedila iz ranih sovjetskih svemirskih uspjeha, osobito zapanjujućim letom Jurija Gagarina, Kennedyjeva vlada i Kongres odlučili su otvoriti narodnu kesu, tako da Amerika može svijetu pokazati svoju tehnološku nadmoć, i to slanjem svemirskog broda na površinu Mjeseca, prije isteka šezdesetih godina i - što je još važnije - prije Rusa. "Nijedan pojedinačni svemirski projekt", kazao je Kennedy, "neće čovječanstvu izgledati dojmljivije ili važnije u dugoročnom istraživanju svemira. Niti će ijedan biti toliko skup i težak." Na proračunskom vrhuncu programa, 1965. g, cijelih je pola milijuna uvježbanih ljudi radilo na projektu, svi gorljivi u namjeri da prvo spuštanje na Mjesec učine stvarnošću. Mnogi od njih vjerovali su da je Apollo najvažnija stvar koju će ikada činiti i u njega su uložili bezbrojne sate kako bi uspio. šačica od tih petsto tisuća dobila je čak i priliku putovati u svemir, a samo nekolicina njih kročila je Mjesecom  : ali većina je bila je posve predana svojim zadaćama i za njih Apollo nije bio tek puki posao. I premda je, iz njihove perspektive, program prerano okončan, misijâ otkazanih zbog nedostatka novca, njima je još uvijek ostala zadovoljština zbog učešća u tom povijesnom pothvatu.

Promjene u ljudskoj perspektivi obično dolaze u malim koracima, a Apollo je bio rijetka i izvanredna prilika da se načini jedan svrsishodni skok. Za mnoge ljude u programu, Apollo je bio više od utrke s Rusima  : bio je to početak jednog još većeg poduhvata. Komentatori su usporedili prvo slijetanje s prvim kopneninim koracima morskih stvorenja, a malo tko u NASA-i je držao kako će s Apollom sve stati.

Kao i u slučaju drevnog naseljavanja kopna morskim stvorenjima, dugoročni potencijali Mjeseca i ostatka Sunčeva sustava moći će biti ostvareni tek kada naučimo živjeti i raditi u tim okruženjima. Apollo je bio početak. Iz minute u minutu, svaka od posada Apolla povećavala je ukupno lunarno radno iskustvo, povećavajući zbirku geoloških uzoraka. Više je od dvadeset godina prošlo otkako je Apollo okončan, pa ipak će vjerojatno proći još dosta vremena prije negoli se vratimo ili čak podignemo stalnu bazu ili osnujemo industriju i naselja; no, u međuvremenu, geološki uzorci i iskustva astronauta, neprocjenjiva su u planiranju sljedeće faze lunarnog razvoja. U godinama nakon Apolla, geološki uzorci kazali su nam puno o mjesnim materijalima koje bismo mogli uporabiti za gradnju na Mjesecu ili kao sirovine za buduću lunarnu industriju. Dok tako razmišljamo o izgradnji stalnog uporišta na Mjesecu, iskustva astronauta Apolla mogu nam puno reći o tome što u lunarnim uvjetima stvara poteškoće, a što se u poslu dade iskoristiti kao prednost - osobito slabo gravitacijsko polje. Onkraj simbolike prvog slijetanja, Apollo je iznad svega bio poučno iskustvo, a, iz misije u misiju, "krivulja učenja" bila je vrlo strma. Tijekom Apolla 11, Neil Armstrong i Buzz Aldrin proveli su izvan letjelice samo dva i pol sata, dokazujući da se može hodati i raditi u krutim tlačnim odijelima, u vakuumu i slaboj gravitaciji, tim glavnim značajkama lunarnog okoliša. Postavili su tri znanstvena instrumenta, prikupili dvadesetak kilograma kamenja i tla, poslujući - kako je bilo i primjereno toj prigodi - s velikim oprezom. Međutim, iz misije u misiju, NASA kao cjelina, a osobito astronauti - počela se više pouzdavati u sebe i opremu, naučivši kako posao obavljati djelotvornije. Posljednje su tri misije boravile na površini Mjeseca po tri dana, te su na svaka dvadeset četiri sata, izvan broda naporno radile po šest do sedam sati odjednom. Tijekom posljednje misije, Apolla 17, Gene Cernan i Jack Schmitt postavili su rekord u najdužem radnom danu (7 sati i 37 minuta), najdužem ukupnom vremenu provedenom izvan letjelice (22 sata i 4 minute), najvećoj količini uzoraka donesenih na Zemlju (110 kg), najvećem udaljavanju od lendera (7,5 km) i najvećoj ukupnoj pređenoj udaljenosti (35 km). A, barem kada je riječ o Jacku Schmitt, vjerojatno su oteli i rekord u najdužem i najtvrđem snu  : raniji vlasnici tih rekorda bili su članovi posade Apolla 16. Armstrong i Aldrin poslovali su s prikladnim oprezom; ali, u posljednje dvije misije, astronauti su se doslovce bacali na posao. "Krivulja učenja" bila je strma, a dobici u djelotvornosti i znanstvenim saznanjima dramatično su rasli iz misije u misiju. Da je visoka razina financiranja svemirskog programa nastavljena i nakon sredine šezdesetih godina, NASA je uskoro mogla izraditi teretnu inačicu lunarnog lendera, pa bi do sredine sedamdesetih, mogao na Mjesecu biti podignuti trajni "bazni logor". Međutim, stvarnost je takva da je Apollo u svoje vrijeme bio vrlo skup pothvat, te smo - kako je to primijetio Arthur C. Clarke u jednom eseju objavljenom u tjednu Apolla 11 - šezdesetih načinili tako veliki skok da nam je bilo potrebno vrijeme "konsolidacije", razdoblje tijekom kojeg smo upijali nove tehnologije i nove vidike. Bilo nam je potrebno razumjeti što je postignuto i što smo naučili. To "mi" nije uključivalo astronaute, voljne nastaviti, niti puno ljudi unutar NASA-e; ali svakako je uključivalo većinu ostalih - političare i glasače podjednako - koji bi plaćali za sljedeće faze programa. Dvadeset pet godina kasnije, rasprava o prioritetima potrošnje se nastavlja i jasno je da se politička podrška nastavku lunarnih operacija tek treba pojaviti. Ali, dok se pripremamo za moguću lunarnu bazu, industriju na Mjesecu ili naselja na njemu, puno toga možemo naučiti iz iskustava posada Apolla. Apollov Dnevnik s površine Mjeseca pripremljen je kako bi iskustvo stečeno u tim misijama postalo dostupno ljudima koji će poduzeti sljedeće faze lunarnog razvoja.

Eric M. Jones