Samo život naježene kože je život vrijedan življenja. Bilo da se radi o ljudima, osjećajima, događajima, muzici, stvarima, krajolicima. Razne situacije raznim osobama izazivaju potpuno isti, a najčudesniji drhtaj cijelog tijela. Ono kad se streseš sasvim izvan sebe, a u sebi. Kad si napokon svjestan svog disanja. Svog postojanja i snage. I činjenice da nisi samo bezlična kutija koja se nosi i prenosi s točke A do točke B, papirnata ambalaža u koju svašta stane, koja se po nekoliko puta tijekom života isprazni do bola, da bi se na kraju samo zapalila pored puta u smrdljivom smeću ili reciklirala u nešto sasvim drugo, kao da te nikad nije ni bilo. Zato živi za ježenje. I ne boj se napustiti kutiju kojom si zarobljen. Jer previše kartonskih klauna je po našim ulicama. Falsifikati nacrtanih osmijeha. Skriveni u kule od papira, ljudi koji su zaboravili živjeti. Boriti se. Voljeti. Viknuti. Zaplesati. Disati.

(Martina Mlinarević Sopta)