Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Abraham Linkoln (1809-1865) ponudio je 1854.god. da država kupi veliki dio indijanske zemlje, a indijanskom narodu je obećan rezervat. Na tu ponudu je dobio odgovor od poglavice plemena Sietla. Ovo pismo se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj okolini. Pismo se šalje svim zemljama svijeta povodom Svjetskog dana čovjekove okoline 5. juna, a šalje ga UNEP - Program Ujedinjenih nacija za čovjekovu okolinu.
Skraćena verzija pisma glasi:

"Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju - previše od nas traži...
Kako se može prodati i kupiti nebo i toplina zemlje? Tako nešto nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode... Svaki je djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na rječnom sprudu, svaka iglica u tami šume sveti su u mislima i u životu mog naroda...
Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam! Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo povijeno tijelo ponijevo i čovjek, sve to pripada istoj porodici.
Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, moraćete znati da je sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki obraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode - glas je oca moga. Rijeke su naša braća, utoljuju nam žed. Rijeke nose male kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu, kakvu biste bratu pružili.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi... Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči... U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice.
Možda, zato što sam divlji, jednostavno ne shvatam. Ruka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život, ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo...
Indijanac voli meki zvuk vjetra, kada se poigrava sa površinom močvara. I miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Bijeli čovjek kao da ne opaža vazduh koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam zemlju, morate se sjetiti da nam je vazduh dragocjen. Da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji održava.
Vjetar, što je mom djedu dao prvi dah, prihvatiće njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovoga kraja kao prema svojoj braći...
Šta je čovjek bez životinja? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe čovjeka. Sve je u svijetu povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da biste poštovali zemlju, reci ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga.
Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji!"