»Naslada nam je naime potrebna onda, kada nam njezina nenazočnost zadaje bol, a kad bol ne osjećamo, više ne trebamo naslade. Upravo zato tvrdim, da je naslada početak i kraj blaženog života.

Nju smo naime spoznali kao naše prvo i prirođeno dobro, ona je ishodište svakog našeg biranja i izbjegavanja i k njoj se navraćamo prosuđujući svako dobro prema tom duševnom stanju kao prema sigurnom mjerilu.

Budući da je to dobro prvo i prirođeno, ne biramo svaku nasladu, nego mnoge od njih katkada mimoilazimo, kad iz njih proistječe za nas veća nelagodnost. zato mnoge bolove smatramo boljim od naslada, ako od dugotrajna podnošenja bolova stječemo veću nasladu.

Svaka je dakle naslada po tome, što odgovara našoj prirodi, nešto dobro, ali ipak ne smijemo birati svaku, kao što je i svaka bol zlo, ali ipak ne treba svaku izbjegavati. Potrebno je stoga prosuđivati sve to na temelju uspoređivanja i s obzirom na korist i štetu. Katkada se naime služimo dobrom kao zlom, a zlom opet kao dobrom. (Epikur)