Život je otok u moru samoće i izdvojenosti.

Život je otok čije su litice želje,

drveće snovi,

cvijeće samotinja,

vrela žeđ,

a ono je usred mora samoće i izdvojenosti.

Tvoj život je, prijatelju,

otok odsječen od svih otoka i kontinenata.

Koliko god lađa i čamaca poslao

ka drugim obalama

i koliko god lađa stiglo na tvoje obale,

ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu,

osamljen u radosti,

dalek u čežnji,

nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.

 

Vidio sam te, prijatelju,

kako sjediš na gomili zlata,

radostan zbog svoga bogatstva

i ponosan na svoje blago,

uvjeren da je svaka pregršt zlata tajna veza

što povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mišlju

i što spaja njihove težnje sa tvojima.

 

Vidio sam te kako, poput velikog osvajača,

vodiš vojske i trijumfalne legije

na jake tvrđave te ih razaraš,

zatim ideš na druge utvrde te i njih osvajaš.

 

Kada sam te ponovno pogledao,

vidio sam za zidinama tvojih riznica

srce što drhti u samoći i izdvojenosti,

kao sto drhti žedan čovjek u kavezu

načinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.

 

Vidjeh te, prijatelju,

kako sjediš na prijestolju slave,

a oko tebe ljudi što opijevaju tvoje ime,

nabrajaju tvoja milosrđa i darove,

u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka

koji im uznosi duše odlučnosću svoje duše

i vodi ih između zvijezda i planeta.

Dotle ti njih gledaš lica

prepuna zanosa, snage i trijumfa,

kao da si za njih ono što je duša za tijelo.

Ali, kada te po drugi put pogledah,

vidjeh osamljeno biće

kako stoji uz tvoje prijestolje

krunišući se otuđenošću i grcajući u samoći.

 

Zatim vidjeh kako tvoje biće

na sve strane ispruža ruku,

kao da traži samilost od nevidljivih fantoma.

Vidjeh to biće kako gleda

negdje daleko preko ljudskih glava,

u neko mjesto na kome ničega nema

osim njegove samoće i izdvojenosti.

 

Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu ženu,

kako med svoga srca točiš na njen razdjeljak,

ruke joj obasipaš poljupcima,

dok te ona gleda sa sjajem suosjećanja u očima

i majčinskim osmjehom na usnama.

 

Tada rekoh sebi:

Ljubav je odagnala samoću ovoga čovjeka,

izbrisala je njegovu izdvojenost

te se on sada vraća i spaja

sa Sveopćim Univerzalnim Duhom

koji putem ljubavi privlači k sebi

ono što se od njega izdvojilo

u prazninu i zaborav.

 

Ali, kada te po drugi put pogledah,

vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca,

osamljeno srce koje bi htjelo

da svoje tajne povjeri nekoj ženi, ali ne može;

vidjeh iza tvoje duše

što se topi u ljubavi jednu drugu,

usamljenu dušu,

nalik na izmaglicu koja bi htjela

da se u rukama drage pretvori u suze,

ali ne može.

 

Tvoj život je, prijatelju, izdvojeno boravište,

daleko od svih drugih boravišta i živih stvorova.

Tvoj unutarnji život je boravište

daleko od svega

što ljudi nazivaju tvojim imenom.

 

Ako je to boravište mračno,

ne možeš ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom;

ako je pusto,

ne možeš ga ispuniti susjedovim dobrima;

ako se nalazi u pustinji,

ne možeš ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi;

ako se nalazi na vrhu planine,

ne možeš ga spustiti u dolinu

kojom tuđe noge stupaju.

 

Tvoj duševni život je, prijatelju,

okružen samoćom i izdvojenošću.

Da nije te samoće i izdvojenosti,

ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja.

 

Da nije te samoće i izdvojenosti,

tada bih, čuvši tvoj glas,

pomislio da ja govorim;

kada bih pogledao tvoje lice,

pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

 

Kahlil Gibran