“…strašno je vidjeti čovjeka, koji vjeruje da je potpuno i nesumnjivo sam, jer u njemu ima nešto tragično, čak i sveto, a u isti mah jezivo i sramotno.

Uvijek – kazao je – nosimo nekakvu masku, koja nikada nije ista, nego se mijenja ovisno od uloge koju treba da odigramo u životu: masku profesora, ljubavnika, intelektualca, prevarenog muža, junaka, nježnog brata.

Ali koju masku stavljamo ili kakva nam maska ostaje kada smo sami, kada mislimo da nas nitko, baš nitko na svijetu ne promatra, ne motri na nas, ne sluša nas, ne zahtijeva ništa od nas, ne zastrašuje nas, ne nasrće na nas?

Možda taj trenutak ima u sebi nešto sveto zato što se čovjek tada suočava sa Bogom ili, u najmanju ruku, sa svojom neumoljivom savješću.

Možda nitko neće oprostiti onome tko ga bude zatekao u toj krajnjoj i suštinskoj golotinji, užasnijoj i stvarnijoj od svih golotinja, jer ona otkriva nezaštićenu dušu...“



Ernesto Sabato