Teško da je ikada itko za nekog značio nešto tako veliko, kao što ti značiš za mene; isto tako ne vjerujem da je netko nekome bio potreban kao ti meni. Ja nisam dosad uspio u sebi izgraditi ništa čvrsto, nikakve norme. Ništa me nije zadovoljavalo. Ništa, osim tebe. Ali ja sam ostao ja: okrenut svemu, ne prihvaćajući ništa. Kako je to teško!... Uobražavao sam i još to sebi uobražavam, da sam sposoban za takvu igru. Sad ne znam jesam li to ja, ali znam da ništa drugo ne postoji. Život me uhvatio na lijevoj nozi. Strah me je. Strašno me strah. Životinja u meni taj strah obožava. Mislim da ću poludjeti jednog dana. Ali tu si ti.
U tom stravičnom odnosu osjećam te kao cvijet namijenjen da me spasi. Da me spasi tako što ću sve zaboraviti, i početi živjeti od čistog divljenja prema maloj ljubičastoj tratinčici izrasloj na rubu moje istrule spodobe. To je ljubav čista. Čista kao suza. To je radost.

Mogu sasvim nestati, ali jedno mi je jasno: nema ničeg većeg od riječi koje izmijene oni koji se zaista vole, od njihovih pogleda, dodira, od njihove ruke. Veliki svijet zasjenjuje male ljubavi, i one nestaju, a velike ljubavi smanjuju veliki svijet do mikroba i nadijevaju mu svoje ime, vladaju njime, pomažu mu da živi. Voljeti, to je ono Arhimedovo hvatište kojim možda nećemo pokrenuti planet, ali spasit ćemo ga od ustajalosti, od smrada, od smeća. Koliko smeća, Bože!

Voli me samo. Za jedan dan ti i ja možemo učiniti koliko drugi za jedno stoljeće.

Čitavog života gledao sam tvoje oči...
Ali... kakve ono boje bjehu tvoje oči?
Zelene?
Ne. To se zelenila brda moga djetinjstva.
Modre?
Ne. To se modrilo nebo moga djetinjstva.
Sive?
Ne. To se sivio život moga djetinjstva.
Čitavog života gledao sam tvoje oči.
Čitavog života gledao sam boje iz kojih se tkao moj život,
moj život daleko od mene,
moj život daleko od tvojih očiju,
moj život, zar gore može biti.

Veselko Tenžera, Pisma Ivani

http://www.forum.hr/showthread.php?p=32765843