Pa ipak se živi. Još samo katkad biva da me prevlada bol, pa se savijam kao crv na zemlji i pritištem lice u šuškavu, hladnu travu i izgovaram u crnu žednu zemlju riječi koje nemam kome da kažem.
Još samo katkad grešno žudim smrt i žalim se nevidljivom Bogu, što sam udaren nepodnosivim prokletsvom, da najbolje misli i najljepša osjećanja prosipam neviđeno i zaludno kao pelud na kamen, iskre u tamu, jauk u vjetar.
Ivo Andrić