Dok živimo, svi upadamo u klopke i koprcamo se u njima. Nitko im ne uspijeva umaknuti. Neki čak prožive cijeli život u njima. Bit je u tome da se shvati da je klopka upravo ono što jest: klopka. Ako se nalazite u klopci a toga niste svjesni onda ste gotovi… Neki, pak, govore da je život klopka. Pisanje vas može uvući u klopku. Neki pisci pokušavaju na isti način pisati stvari koje su se ranije svidjele njihovim čitateljima. Onda su gotovi. U većine je pisaca kreativni opseg vrlo kratak. Čuju pohvale i povjeruju u njih. Postoji samo jedan konačan sudac za pisanje, a to je sam pisac. Ako ga pokolebaju i na njega utječu kritičari, urednici, nakladnici, čitatelji, onda je gotov. Naravno, kada dopusti da ga obuzmu slava i sreća, može se baciti u rijeku i otplutati zajedno s drekom.
Svaki novi redak, svaki novi stih, početak je, i nema nikakve veze s ranijim rečenicama ili stihovima… Ako čovjek zbilja želi pisati, onda će to i raditi. Odbijanje i ismijavanje samo će ga očvrsnuti. I što ga više odbijaju, on će biti sve uporniji i sve snažniji, poput nadiruće vode što se diže uz branu.