NJEGOV RAZGOVOR SA SOBOM

                        

“Vrhovna Svijest najnaličnija je suncu”, reče Vrhovna Svijest na usta jednoga učitelja. I doda:

“Sama se Vrhovna Svijest postarala da vam pruži savršen znak i znamen Sebe: sunce”.

“Je li to zbog svjetlosti, koju sunce svima šalje, ne pitajući tko je kakav”? upita Vrhovna Svijest, sada ustima jednoga učenika.   

“Naravno”.

“I zbog topline, koju isto tako na sve strane šalje”?

“Svakako”.

“Ali se ne može u sunce gledati? Znači li to da Vrhovnu Svijest ne možemo vidjeti ljudskim okom”?

“Hm”, reče Vrhovna Svijest govoreći opet učiteljevim ustima. “Očima ne možeš gledati u sunce. Očima možeš gledati u svjetlost prostora, u obasjanu zemlju, i u odsjaje sunca na vodi. Tako posredno gledaš i u sunce”.

Netom je to izgovorila, Vrhovna se Svijest nestrpljivo uzvrpoljila u učenicima. Povikala je množinom glasova:

“Poštovani učitelju! Ponekad, za tmurnih dana, ne vidimo ni sunca ni njegovih zraka! Što nam je zaključiti – da su magle i oblaci jači od sunca? Zar nešto što nije sunce može zakloniti sunce – zar nešto što nije Vrhovni Duh može biti od njega jače”?

Vrhovna Svijest jedva je dočekala Svoj odgovor na ovo pitanje.

“Osim svjetlosnih zraka, sunce također isijava i dimovite koprene” rekla je pribrano, smireno. “Tim koprenama ono prekriva vlastito lice, zaklanja izravni vidik na sebe. Sunčeve magle i tmore također su od sunca; i po volji sunca, povremeno su jače od sunca”.

Učenici su se ushitili jednostavnošću ove prispodobe.

Vrhovna Svijest u njima više nije nalazila shodnim išta upitati.

Učitelj je sklopio oči, stišao se. Učenici, i oni. Predvečerje, i ono.

A onda je svatko za svojim čelom ugledao živa, sjajna slova boje sunca, gdje se vitopere i neprestano ispisuju uskličnu rečenicu od tri riječi:

“Zahvalite Mojoj kopreni”!

Ispod te tri čitao se stih:

“Ona vas čuva od ljepote,

kakvu niste kadri podnijeti”.

 

Pojmovnik, redom:

 

Sunce = uobičajeno znamen-slovo za nepredočivo veličanstvo dobrote, ljepote, i mudrosti, što će reći, sunce je slovo za Svevišnjega, za Svemogućega, za Sveznajućega, za Svemoćnoga, za Jedno Jastvo, za Nedvojstvo, za Postojanje-Svijest-Blaženstvo.

Vježbe:

 

Pogledajte (vrlo kratkotrajno) sunce prigodom izlaza, ili na zalazu. Pogledajte ga izravno u lice onoga časa, kad dodirne rub obzora donjom točkom kruga - prije nego počne tonuti za obzor, ili se nad njim izdizati.

Zatvorite oči, prenesite sunčev otisak na unutarnje zatamnjeno staklo. Sjetite se da je sunce simbol...? Držite ga na unutarnjemu staklu dok ne izblijedi. Tada zahvalite suncu, svojim očima, i tamnomu staklu za ovaj doživljaj. Iako može biti svakodnevan, on je čudesan.

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE, vježbe odvike od navike, zbornik priča