Za mene misaona forma u glavi tek je sitna , maglom obavijena točka,čas blizu, čas daleko, koja oblikovana riječima ili radom naših ruku tek dobiva svoju pravu formu i onaj pravi značaj te time biva bliža i opipljiva.

Zašto bi nas inače dirale nečije riječi? One su onaj umjetnički dio nas koji nas jasno predočuje.Kroz njih dobivamo uvid u onog koji ih je izgovorio ili napisao.

Kolika bi tek snaga bila kad bismo sve, ama baš sve što mislimo i izrekli, učinili?

Pritom mislim na onu formu koja je crnom , negativnom energijom nabijena.

Nedaj Bože tog zla....Zato neizrečena, ma koliko snažna ta misaona forma bila , ona jedino može nama samima nauditi.

Sve ono što je lijepo i oslobađajuće treba podijeliti jer na taj način ju dograđujemo i usavršavamo, jačamo..riječ po riječ...