Neka se moje srce širi. Neka bude veliko, kao nebo iznad mene, dovoljno veliko, da u sebi može čuvati dah božji. Neka se brusi, obrađuje, da jednom postane sjajno i prozirno kao kristal.
Neka svjetlo obasja najskrivenije kutove čovjekovog bića i pomogne mu da upozna pravoga sebe, u pravoj boji i obliku.
Neka se čovjek razvije toliko, da može prihvatiti potpunu veličinu i dubinu svoga srca.
Hodao po dugim putevima spoznaje, i ronio u dubokim jezerima lotosa..
Neka njegovo srce bude toliko veliko, da može prihvatiti u sebe i srca drugih.
Neka se oni, koje voli, povežu u jedan lanac ljubavi.
Neka njegovo srce, ruke i noge, budu dovoljno snažni, da može plesati, sijati polje, ljubiti ženu i podizati djecu u isto vrijeme.
Neka njegovo srce postane oltar, i sve što prođe kroz njega, neka bude poklonjeno nebu.
Neka život kojeg živi, uvijek bude okrenut životu.
Neka moje srce bude polje, koje je uvijek obasjano suncem.
Neka želje srca, ispune moje tijelo. Nakon kiša, neka opet bude sunca, da se na kraju, zelena loza kad donese bremeniti plod, pretvori u blagoslovljeno vino i opet, stopi se sa nebom u dodiru sa božanskim usnama..
Normandi Ellis "Probuđeni Oziris"