»Tko želi čuti glas tišine, zvuk bezvučja, i razumjeti ga,
taj mora upoznati narav siline i savršene koncentracije
uma na neki unutrašnji predmet i potpuno odvraćanje od
svega što pripada vanjskome svijetu ili svijetu osjetila.
Kad postane ravnodušan prema predmetima
zamjedbe, učenik mora tražiti vladara osjetila, tvorca
misli, onoga koji budi iluziju.
Razum je veliki ubojica Zbilje.
Neka učenik ubije ubojicu.
Jer tek kad mu se vlastiti oblik ukaže nezbiljskim, kao
što su pri buđenju svi oblici viđeni u snu, kad prestane
čuti mnoge zvukove, raspoznat će Jedan - unutrašnji
zvuk koji zatomljuje vanjske.
Tada, i tek tada napustit će on područje lažnoga i doći
u kraljevstvo istine. Prije no što duša može vidjeti, mora
biti postignut unutrašnji sklad, a tjelesne oči slijepe za
svaku iluziju.
Prije no što duša može čuti, čovjek mora postati gluh
za riku slonova i za srebrno šuštanje zlatne krijesnice.
Tada će unutrašnjem uhu govoriti Glas Tišine i reći će
mu:
»Ako se tvoja duša smiješi kupajući se u suncu života;
ako tvoja duša pjeva u čahuri puti i tvari; ako tvoja duša
plače u zamku iluzija; ako tvoja duša nastoji prekinuti
srebrnu nit što je spaja s Učiteljem, znaj, o Učeniče,
tvoja duša pripada zemlji . . .
Ako želiš živjeti, odreci se života.
. ... Nauči razlikovati zbiljsko od lažnog, vječno prolazno
od vječno konačnog. Nadasve nauči odvajati učenje
razuma od mudrosti duše; učenje 'oka' od učenja
'srca'.«

Helena Petrovna Blavatska