Kažemo da ne znamo, ili da ne možemo, da volimo i
odmah se zaljepimo za osobe nesposobne da vole isto kao i
mi i pretvaramo se u zavisnike te bolne veze... Ne možemo
da razaberemo da je Ijubav Ijudska: uzdižemo je na Božanski
nivo, zahtijevajući nemoguća savršenstva... Ne prihvatamo
da nježne veze budu dinamične, podložne promjenama...
Plačemo, jer je svet takav kakav je, a ne onakav
kakvim ga mi želimo, bolje reći: neka se sve zaustavi i
neka se ništa i niko ne promjeni... Ne znamo ni da primimo
ni da damo, živimo zatvoreni u žalopojci nezadovoljstva,
koju je nemoguće definirati, i ako se sretnemo sa nekim tko
nas voli, ne znamo kako da održimo tu vezu, želimo da
bude istog trenutka savršena, ne priznajući da se uravno-
(teženi par stvara mukotrpnim radom i da osjećanja, ukoli-
ko nisu ispraćena razvijanjem nježnog razumevanja potre-
ba drugog, uvenu... Žrtve smo sopstvenih nagona, ne vjerujući
da ih možemo usmjeriti od autodestrukcije ka bo-
Ijem životu... Ne želimo da znamo ništa dublje o nama, tko
smo, kako funkcioniramo žudimo da nas zabave, ali površno;
plašimo se svega što može da nam otkrije naše duboko
nezadovoljstvo... Sve više smo nestabilni, nesposobni da
ispunimo bilo kakvu odgovornost... Često, iako nam je
zatvoreno srce, iz straha od samoće izmislimo osjećanja za-
Ijubljenosti koja nas kasnije zarobe u vezi koja nas guši...
Nemoćni i beskorisni, nemamo ciljeve, nemamo planove,
nemamo volju, radimo stvari koje nam se ne sviđaju... Bez
snage da se suočimo sa borbom izlječenja, prepuštamo se
nekontroliranoj plimi tuge, osjećamo želju da umremo i
preživljavamo uz trikove: potisnemo želje, ignorišući ih...
Izmislimo probleme optužujući druge da su ih prouzrokovali;
veličamo ih želeći da spasemo sve vrste žrtava, ne pomažući
sami sebi... Identificiramo se sa grupama, u njima
gušimo svoju ličnost, bile to sekte sa svojim guruima, religije
sa svojim nagradama i kaznama, političke partije sa
svojim nepoštenim obećanjima ili infantilne opsesije sportistima
ili poznatim umetnicima... Ono što u unutrašnjosti
potiskujemo, projiciramo u spoljašnosti; ono što jesmo, a
ne želimo da budemo, prebacujemo drugima... Maskiramo
negativne misli preuveličavajući preko svake mjere one pozitivne:
iako znamo da smo nesretni, prikazujemo se kao
zadovoljni; iako nemamo želju za tim, obavezujemo se da
održavamo seksualne odnose ili da dajemo strasne izjave
o nečemu... Bježimo u ono što vjerujemo da je naš zdrav razum,
objašnjavamo sve intelektom negirajući sami sebi pristup
nesvjesnom: ’Snovi su samo snovi’, ’ U suštini to nije
ono što sam želio/la’, ’Svejedno mi je, nije vredilo truda ',
itd. Sve češće se ponašamo kao djeca, tražeći nekog ko će
nam postaviti granice, ko će nam organizovati život... Slabi,
preziremo slabost u drugima i kao vampiri pijemo energiju
onih koji nam pomažu... Nužno nam je društveno priznanje:
moramo da se osjećamo važni, po svaku cenu; težimo
nagradama, odjeći koja nam dobro stoji, tome da se naše
ime pretvori u znak uspeha, ali u isto vreme želimo slobodu,
želimo da se izoiramo, da se zatvorimo u ograničenu
mentalnu teritoriju... Patimo što ne možemo da dostignemo
savršenstvo: operiramo se kako, bismo promijenili male telesne
mane, vjerujemo da je sve što uradimo osuđeno na propast,
da nam nikakva količina novca nije dovoljna, da nitko
ne prepoznaje našu pravu vrednost ili da smo nefleksibilni
u održavanju vrijednosti... Škrtost, rigidnost i tvrdoglavost
su nam vjerne prijateljice, ništa ne rizikujemo iz straha da
ne ispadnemo smiješni ili da nas ne kritiziraju, ne stvaramo
vlastito djelo, jer znamo da, na kraju, svakako nećemo
biti njime zadovoljni... Osjećamo da nas prate, da žele da
nas prevare, da su svi sumnjivi i da nas okružuju nelojalni
Ijudi, da se naše riječi koriste protiv nas: nikad nećemo zaboraviti,
niti oprostiti zlo koje nam čine, ponižavat ćemo ih
i uništavati isto kao što oni žele da ponize i unište nas!...
Ništa nas ne zadovoljava, ne podnosimo da imamo intimne
prijatelje, osim ako to nisu naši roditelji, ne izgleda nam nečasno
lagati, ne zanima nas tuđa sigurnost, imamo čudne
stavove, sujeverni smo ili nam je neobična percepcija, čujemo
glasove, sopstveno tijelo se okreće protiv nas... Niko više
ne zaslužuje našu Ijubav, preuveličavamo naše kapacitete,
očekujemo da se prizna da smo superiornija bića, nužno
nam je da trijumfujemo, samo osobe na našem nivou nas
mogu razumjeti, preziremo ostale, ali zavidimo im na onome
što postižu; a oni su, sa svoje strane, ljubomorni na nas...
Potpuno zavisni, ne možemo da odlučujemo, ne možemo da
izrazimo naše neslaganje ili kritiku, ne možemo da imamo
planove, jer niko nema povjerenja u naše vrline, dešava nam
se da obavljamo neprijatne poslove, napustili su nas, nesposobni
smo da se brinemo sami o sebi, očajnički tražimo partnera
sumnjajući da ćemo ga ikada pronaći... Izgubili smo
identitet, ne znamo šta smo, pretjerano se prepustimo, da se
samopovređujemo, da se ubijemo... Osećamo se sigurni kada
prekrijemo kožu tetovažama, ili kada izbušimo meso metalnim
ukrasima... Prepuštamo se poplavi emocija, teško nam
je da kontroliramo napade bijesa ili našu verbalnu i tjelesnu
agresivnost, činimo sve što možemo kako bismo bili u centru
pažnje, usvajamo tonalitet glasa, reči i zavodljive pokrete...
Egoisti, uzimamo kada osetimo potrebu i ostavljamo
kada se osetimo sitim...
Alejandro Hodorowsky