Probudih se te proljetne noći, ne znam koja su doba, ni šta me to probudilo. Možda mjesec koji mi je ušao u sobu kao mati da me pokrije. Možda neizdržljivi miris narcisa uz kre­vet, koji sam donio sa izleta na Vlašić-planinu. Možda to što se nerazgovijetno događa napolju. Sve to ne da mi više spava­ti. Ustadoh, stadoh na prozor.

Bistrina jedna obli me svega, kao da sam kamen oblutak u bistrom gorskom potoku, samo što sam ja živ pa ona ulazi u mene kroz oči i nosnice i struji kroz mene čitavog, slatko mi gaseći žeđ. Tako je ribi u vodi.

Šljivik naš, prsnuo beharom, pije mjesečinu, malo mu svoje bjeline, hoće sutra da osvane bjelji. Šljive – kao da je svaka otvorila svaki cvijet kao bočicu tankog mirisa, ne znam na šta me on to podsjeća i kud me zove. Svaka mi je kao moja rodica ljepotica Ćamka, koja, sva u svili i pod dragim kame­nom, odlazeći u neku posjetu, otvara bočicu opojnog jaga, naslanja je na prst i capka prstom po kosi, vratu i grudima.

Ništa one nisu, mene ti gledaj i pomiriši – dopre do mene jabuka svojim slatkim mirisom.

Šljive ne ćute. Čeznutljivo se dozivaju, biserno se nadgla­savaju. To su slavuji, nevidljivi u cvjetovima. Ne zatvaraju kljunove, kao ni zvijezde oči. Nešto dozivaju, tim nečim se za­klinju, to nešto obećavaju, dijamantnim biglisom grade ne­kakve kule u nebesima, koje se ne vide.

Dječak gleda i sluša. Onda mu se spava. Vraća se u po­stelju, vjerujući da će se sve nastaviti u snu.

Ali san tek što mu počne da liječi očne kapke, dječaku bude kao da nešto nije vidio i čuo, nešto najljepše i najglavnije, bez čega se ne smije zaspati. Opet ustaje, gleda i sluša. Sve mu se čini to najljepše i najglavnije, bunovan i pospan vraća se u postelju. Zaspiva.

Zaspiva tako i budi se, zaspiva i budi se, dok se jednog ju­tra ne probudli potpuno sijed. Ali, i potpuno sijed, on nastav­lja da traži nešto najljepše i najglavnije.

Skender Kulenović