»Istina je, kao što će vam svaki rječnik kazati, svojstvo naših ideja. Ona znači njihovo "slaganje", kao što laž znači njihovo neslaganje sa "stvarnošću". Pragmatičari i intelektualisti zajedno usvajaju tu definiciju kao sasvim prirodnu. Njihova svađa počinje tek kad se postavi pitanje što se točno razumije pod izrazom "slaganje", a što pod izrazom "stvarnost", kad se stvarnost uzima kao nešto sa čime treba da se slažu naše ideje.

Pragmatizam postavlja svoje uobičajeno pitanje. "Ako dopustimo da je izvjesna ideja ili vjerovanje istinito", pita on, "kakva će konkretna razlika u ma čijem stvarnom životu proizlaziti iz te istinitosti? Kako će se istina ostvariti? Koja će se iskustva razlikovati od onih koja bi nastala ako bi vjerovanje bilo lažno? Ukratko, koja je vrijednost u gotovu te istine izražena u pojmovima iskustva.

Onog trenutka kad pragmatizam postavi to pitanje vidi on i odgovor: istinite su one ideje koje možemo asimilirati, potvrditi kao pravovrijedne, potkrijepiti i provjeriti. Lažne su one ideje kod kojih to ne možemo. (...)

Bitno je naći u jednoj ideji vođu kretanja kroz stvarnost. Ma koja ideja što nam pomaže da se snalazimo praktički ili intelektualno u realnosti ili u onome što od realnosti potječe ili zavisi, koja ne smeta našem napretku, koja je stvarno zgodna i prilagođuje naš život čitavom okviru stvarnosti, slagat će se dovoljno da odgovara potrebi. Ona će vrijediti kao istinita za tu realnost.« (James)