Cesto bih se zamislio nad srcem koje pruza utocishte svima shto dolaze iz pustinje u njegovo svetilishte,a za dvolicnog ostaje zaboravljeno i zapecaceno. Jednog dana,dok smo odmarali s Njim u vrtu narova, rekoh mu: “Ucitelju,ti prashtash i utehu pruzash greshniku i svima slabima i kolebljivima,samo ne licmeru.” A On rece: “Dobro si odabrao rijeci svoje kada si nazvao grjeshnike slabima i kolebljivima.Ja im prashtam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha.Jer,slabosti ove na njih svalishe njihovi preci ili pohlepa suseda njinih. Ali,dvolicnog ne trpim,jer on rukom svojom namice jaram bezazlenom i popustljivom.Slabici,koje nazivash greshnicima,kao ptici su bez perja shto ispadaju iz gnjezda. Licemer je strvinar shto ceka na litici smrt pljena svog. Slabici su ljudi izgubljeni u pustinji. Ali,licemer nije izgubljen. On poznaje put,a ipak se smeje izmedu pjeska i vjetra.”