Bio jednom jedan anđeo, sav od kristala. Najčešće se igrao s jednim drugim anđelom, od dijamanta. Toliko je kristalni anđeo volio dijamantnoga, da se ni u snu nije od njega rastajao. Ulazio mu je u snove, i njih su se dvojica tamo igrali još ljepše, još radosnije.

Ali jednoga su se dana ta dva nerazdruživa prijatelja posvađali. Nitko, pa ni oni, nisu znali oko čega je buknula svađa. Možda oko pitanja, koji od njih ljepše služi svjetlosti. Kristalnomu se iznenada zamutilo u glavi, ščepao je dijamantnoga, i bacio ga na vrh brda. Dijamantni se nije razbio, jer je bio od neslomive građe. Ali kad je u odvrat dijamantni anđeo zgrabio kristalnoga, i bacio ga na vrh drugoga brda, kristalni se anđeo razbio, i duša mu se strmoglavila na zemlju.

Kad je dijamantni anđeo vidio što je učinio, bacio se na tle, i ridajući stao čupati svoju dijamantnu kosu. Molio je Vladara neba da mu vrati prijatelja, bez kojega nije mogao ni zamisliti raj.

“Odsada ćeš morati naučiti živjeti bez njega,” rekao je Vladar neba. “To će biti tvoj dio kazne. Što se tiče tvojega prijatelja, on je kažnjen padom na zemlju. I on će se tamo učiti da živi bez tebe.”

“Avaj - sve, sve, samo ne to!” vapio je dijamantni anđeo. “Samo nas nemoj rastaviti! Jer ako nismo zajedno, nama će svuda biti pakao - i njemu na zemlji, i meni na nebesima. Pa ako se on ne smije vratiti na nebo, dopusti onda meni da siđem na zemlju, kako bih bio blizu njega.”

Vladara je dirnula ova anđeoska molba. Sazvao je veliko vijeće nebesnika. Staroste dođoše iz svih daljina i tišina. Skrušeno je dijamantni anđeo položio svoju bol i kajanje pred noge uzvišenih bića svjetlosti. Ona su neko vrijeme vijećala, a onda doniješe pravorijek:

“Budući da ti je boravak u nebesima pretežak bez tvojega prijatelja, dosuđujemo ti silazak na zemlju, u kuću u kojoj je on već rođen. Ali znaj - ti tamo nećeš biti dobrodošao - neće te prihvatiti ni on, ni ostali ukućani. On te neće moći voljeti, zbog ovoga, što si mu ovdje učinio. Pripazi da mu tamo na zemlji istim ne uzvratiš. Međutim, želja obojice da se ne rastanete, biti će tim boravkom zadovoljena.”

Dijamantni je zajecao kao malo dijete - i od čežnje za voljenim drugom, i od žalosti što ga je povrijedio, i od radosti što će ga ponovno vidjeti. Njega, svojega prijatelja, koji će mu odsada, po odluci nebeske pravde, biti neprijatelj.

Jecao je i jecao, oko njega su blijedila nebesa, i on je sveudilj jecajući izašao iz majčine utrobe. Istoga je časa zaboravio odakle je došao, i tko je bio. Samo je plakao. Njegove su se suze svega sjećale. Toliko je bolno plakao, te u kući nisu znali zašto zdravo i lijepo dijete toliko plače.

Pod istim krovom raslo je još jedno dijete, stariji brat. Mrko je pogledavao na došljačića. “Samo nam smeta svojom dernjavom,” mislio je. ”Zbog njega ne mogu spavati. A kada zaspim, dođe mi u san - ja ga tjeram, a on opet dolazi. Ja se s njim ne želim igrati. On je derište, koje ništa ne razumije.”

Mlađi se smirivao samo kad bi ga stavili u kolijevku sa starijim. Istoga bi trenutka prestajao plakati. Ušutio bi, i zadovoljno se smiješio. Roditelji su se čudili, i sa strahom pomišljali nije li dijete učarano.

“Što nam je ovo trebalo?” govorili su. “Od ovoga nikada valjan ni težak, ni domaćin.”

Kad bi se preumorili od nastojanja da smire i uspavaju dijete, stavljali su ga pokraj brata, kako bi sami malo odspavali. No čim bi pozaspali, stariji brat, pun jeda, gurnuo bi mlađega iz kolijevke. Mlađi bi opet udario u dreku. On im nije mogao objasniti da ga toliko ne boli slomljeno rebro, koliko to, što je izbačen iz bratova ležaja. Jednom ga je stariji tako opako bacio, da je slomio nogu. U selu ne bijaše valjanih vidara, i dijete ostade šepavo. Ali je i dalje hramalo bratovim tragom, ma kuda ovaj krenuo.

Roditelji su bili siromašni, i teško se živjelo. Crkva i škola bijahu daleko, s onu stranu brda. Jedne uskrsne nedjelje cijela je obitelj pošla u crkvu. Tamo je nad oltarom lebdjelo jato krilatih bića. Mlađi je brat ciknuo kao ranjena ptica, stariji se trgnuo. Pogledaše se, jedan sa suzama, drugi s osvetničkim sjajem u očima.

Ne potraja dugo, i roditelji umriješe. Sad je stariji brat, već momak, zagospodario oskudnim imanjem. Pozvao je mlađega preda se, i naredio mu da preuzme sve poslove u kući i oko kuće. Mlađi ga je poslušao, radio je od jutra do večeri. Ali katkada nije uspijevao sve valjano i na vrijeme obaviti. Stariji bi ga tada tukao. Mlađi mu nije istim uzvraćao. Njegove su ruke i noge pamtile savjet: “Pripazi da mu istim ne uzvratiš.”

Tako su prolazile godine. Stariji se oženio. Kao da se oženio samo zato da bi još više kinjio mlađega. Jer žena mu bila zlopaka i jezičara, pa je klevetala mlađega, optužujući ga pred mužem da je lijenčina. Često ga je slala gladna u postelju. Mlađi je šutke podnosio sve nevolje. Onako šepav i slabunjav, radio je najteže poljske poslove, dok se nije razbolio. Jednoga jutra nije mogao ustati iz postelje. Spopali ga kašalj i vrućica. Smjestiše ga u staju, da im ne smeta njegovo noćno kašljanje.

Svakoga je jutra stariji slao ženu u staju da krišom prigleda kako je mlađemu. Kad bi saslušao izvještaj da je “vucibatina dobro,” odlazio bi u svoj dan s olakšanjem. Tamo, u polju, smišljao je nove pakosti. Misao mu se nikako nije odvezivala od bolesnika.

“Neće mi se on tek tako izvući,” mrmljao je, okopavajući kukuruz. “Nismo još izravnali račune.”

Škrgutao je zubima po cio dan, ne znajući da to radi. Uvečer se vraćao, mrk kao šumski bjesomor. Žena bi ga dočekivala na pragu s jedinom rečenicom, koja ga je zanimala:

“Ne brini, ona vucibatina je dobro.”

Jednoga jutra, žena uđe u staju da pomuze kravu. Ugleda na stelji veliku kap krvi, i kraj nje, krupan dijamant. Mlađega brata nije bilo. Žena se uplaši, i pozove muža.

Na vijest o nestanku mlađega, stariji se brat ludo uzbudi, i razgoropađen, pohita u staju. Stade ga vika:

“Kamo je pobjegao? Neću mirovati dok ga ne nađem, i ne razbijem skota na stotinu komada!”

I pojuri na sve strane, tražeći nestaloga.

Žena uze onaj dijamant, i reče:

“Ovo nije staklo. Možda je nešto vrijedno.”

Zadihan, stariji se predvečer vrati u staju, sjede na praznu postelju, i obuhvati glavu rukama. Niz obraze mu kliznuše njemu nerazumljive suze. U glavi mu se sudariše čudne slike. Još uvijek nije shvaćao da ne može živjeti bez mlađega. Ku}a bez njega gubila je dah i smisao, on bez njega gubio je razum.

“Gdje je?” hripao je unezvjereno.

Žena je mislila da muž pita za dijamant, pa mu ga pruži. Stariji se brat netremice zagleda u dijamant. Dijamant je blistao, ulazeći u nj, puneći ga davnim životom, magleći mu zemaljski pogled i misao. Osjeti oluju želje: da razbije dijamant. Ne odupre se oluji,. Ščepa dragi kamen, i svom ga snagom zavitla o zid staje. Dijamant se razbije kao da je kristal.

Stariji brat kriknu s olakšanjem. Ali to je zapravo bio krik mlađega. Krik odriješenja. Slijedio je duboki, sretni uzdah.

“Što ne može na nebu, može na zemlji!” objavi svečano stariji brat.

“Što to trabunjaš, čovječe?” uskomeša se žena.

“Zbog ovoga je vrijedilo roditi se,” promrmlja, držeći na dlanu dijamantne krhotine.

“Hej,” povika žena, “jesi li pomjerio pameću? Bolje razmisli o tomu tko će izvesti kravu na pašu...”

Ali on ju više nije čuo. Jer više nije bilo žene. Više nije bilo kuće, polja, staje, krave. Nije bilo ni smrti, jer nije imalo što umrijeti. Nestade sela, zemlje, vremena, ljudskoga tijela, siromaštva, nerazumijevanja, mržnje, gnjeva; i nestade zaborava.

Istoga časa, dva se anđela nađoše u nebesima, gdje ih nije bilo tek na trenutak.

Otada su se još ljepše igrali.

Zaklela se zemlja raju... da će dovršiti posao nebesa.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.