Ljubaznost je osobina koju trebamo njegovati, danas možda više nego ikad… Živimo u vremenu užurbanosti i manjka vremena kad sve što radimo nastojimo napraviti brzo, što u mnogome umanjuje kvalitetu kontakta s drugima.

Ljubaznost je moćna osobina, prema unutra i prema van – znanstveno je dokazano da ljubaznost ima za posljedicu niz psiholoških dobrobiti za primatelja i za davatelja.

Kod primatelja se razvija niz pozitivnih osjećaja. Zahvalnost, ljubav, prihvaćenost, nježnost, vedrina, optimizam, vjera u ljude… Kod ljubazne osobe također. Hipofiza počinje lučiti hormon oksitocin, koji vežemo uz ljubav, prisnost, majčinstvo, dodire… Osim oksitocina tijelo pojačano luči i dopamin, hormon kojeg se često naziva nagradnom kemikalijom jer pruža dobar osjećaj i emocionalnu sreću.
Ljubaznost čini sretnima i one koji su ljubazni i one prema kojima smo ljubazni.

K tome, ljubazni su ljudi obično omiljeni u društvu, stoga što se u njihovu društvu dobro osjećamo, a socijalna uključenost i bliski odnosi važan su čimbenik kvalitete života i zadovoljstva njime. Ljubazne osobe manje su sklone zamjeranju, sklonije su opraštanju i velikodušnosti što umanjuje razinu psihološkog stresa i napetosti kod njih samih. Zato su, između ostalog, ljubazne osobe u prosjeku zdravije, rjeđe obolijevaju od depresije i žive duže.

No, svatko od nas mora razmisliti: „Zašto sam ljubazan“? Jesam li autentičan? Je li to moje pravo „ja“? Što se nalazi u podlozi moje ljubaznosti?“

Naime, postoje ljudi koji su ljubazni po prirodi, ljudi koji su vjerojatno odrastali uz druge ljubazne ljude. No, postoje i oni kojima je ljubaznost „maska“ ispod koje se mogu nalaziti potisnute emocije tjeskobe, tuge, ljutnje… Ljubaznost može biti samonametnuta dužnost, posljedica slabog, nerazvijenog osjećaja sebe.

Ljubaznost koja nije autentična  – nije zdrava. Neautentično ljubazni ljudi mogu ozbiljno oboljeti. U knjizi „Kada tijelo kaže ne“ dr. Mate Gabor piše o radu grupe neurologa iz Klinike Cleveland predstavljenom na međunarodnom simpoziju u Munchenu. Naime, dojam je mnogih kliničara da se oboljeli od ALSa (amiotrofične lateralne skleroze), gotovo svi nalaze na najljubaznijem kraju spektra ličnosti. Osobina ljubaznosti toliko je izražena kod oboljelih od ALSa da su se u klinici znali našaliti „Ne, ovaj čovjek ne boluje od ALSa – nije dovoljno ljubazan“.

Naš nervni sustav raspolaže ograničenim resursima za prihvaćanje suspregnutih emocija i stoga ljubaznost ne bi trebala isključivati druge emocije i njihovo izražavanje. Osvješćivanjem istih možemo naučiti kako njima upravljati, izraziti ih na zdrave načine i – izabrati ljubaznost, ali ne uvijek i ne po svaku cijenu.   

Photos courtesy of Pixabay

prakticanzivot.com