....paleta....boje....spektar.....parole.....odmak....pomak....zamke....slamke....tvrđava....rđava.....magicus....cirkus....luda....vrluda....um....naum.....razum....bezumlje....jednoumlje....crn...bijel....obrisi....obriši....magicus briši magicus briši...budi čist,nevin.....budi to što jesi...samo prazan prostor...otpor je samo moj... Ne daruje se prijatelj prijatelju zbog teškoga tla zemlje, gdje su krv, rod i prisega moćni i sveti, gdje sama zemlja kažnjava ludost dvoličnosti te čuva i štiti posvećene prastare uredbe. Ne niče prijateljstvo iz teškog tla zemlje, nego iz slobodnog sviđanja, iz slobodnog zahtjeva duha, koji ne treba ni zakletve ni zakona. Pokraj hranjivog polja pšenice koje ljudi s poštovanjem brižno obrađuju, kome znoj svoga lica, pa ako treba, i krv svojih tijela za žrtvu prinose, pokraj polja svagdanjeg kruha ljudi dopuštaju da cvate i lijepi različak. Nitko ga nije zasadio, nitko zalijevao. Nezaštićen raste u slobodi i u vedrom povjerenju što mu se život pod prostranim nebom želi. Pokraj nužnih stvari oblikovanih iz teške zemljine sirovine, pokraj ženidbe, rada, mača, i slobodan čovjek želi živjeti i prema suncu rasti. Nije lijep samo plod, i cvjetovi su lijepi. Da li cvijet plodu ili plod cvijetu služi? Tko to zna! Ipak nam je oboje dano. Prijatelji: dva najdragocjenija, najrjeđa cvijeta izrasla iz slobodnog duha, koji se smiono povjerava u slobodnom trenutku. Ponajprije suigrači na dalekim putovanjima duha u divna udaljena kraljevstva, koja se u sjaju jutarnjeg sunca blistaju kao zlato, kojima u vrućim podnevima lagani oblaci plavoga neba u susret idu, koja u uzbudljivoj noći, pri sjaju svjetiljke kao skriveno tajno blago mame istraživača. Pa kad mu velikim, vedrim i smionim mislima duh dotakne srce i čelo te on otvoreno i slobodno pogleda svijetu u lice, a iz duha iskrsne djelo s kojim svatko stoji ili pada, djelo jako i zdravo koje ljudskom životu sadržaj i smisao daje, tada osamljeni djelatnik osjeća potreba za prijateljstvom i razumijevanjem. Prijatelj je poput bistre svježe vode koja čisti duh od svakodnevne prašine, osvježuje ga u vrućini i razgaljuje u času umora. On je kao tvrđa u koju se nakon opasnih borbi duh vraća natrag, nalazi utočište i okrepu. A duh se želi povjeriti, povjeriti se bez granica. Gadi mu se crv koji se u sjeni dobra hrani zavišću, zlobom i znatiželjom, gnuša se nad piskutanjem otvorenih zmijskih jezika koji se boje tajne slobodne misli iskrenog srca, mrze je i preziru. On zahtjeva da se odbaci svaka himbenost, on želi da se povjerljivom duhu posve otkrije, da se s njime slobodno i vjerno poveže. On želi druge prihvatiti bez zavisti, priznati ih, zahvaljivati im, s njima se radovati i krijepiti se na njihovu duhu. Pa ipak, i strogu mjeru i strogi prijekor rado prihvaća. Zreo čovjek ne traži od prijatelja ni zapovijedi, ni zakona koji prisiljava, niti pouke, nego dobar i ozbiljan savjet koji oslobađa. Pa bili oni blizu ili daleko, u sreći ili nesreći, prijatelj u prijatelju prepoznaje vjernog pomoćnika do slobode i ljudskosti. Dietrich Bonhoeffer, http://www.youtube.com/watch?v=VGoQiwy_P4U