Moj dom bio je beskonačni svemir, prostranstvo toliko veliko da su i najblistavije galaksije bile tek prah na vjetru vječnosti. Bio sam biće satkano od čistog svjetla i ljubavi, moji osjećaji bili su silne oluje energije, jači od svih gravitacijskih sila. Misli su mi bile nalik na svjetlosne zrake koje prodiru kroz tkanje stvarnosti, a moje srce odjekivalo je skladom zvijezda. Bio sam jedno sa svemirom , u potpunom jedinstvu.

Ali čak i u toj bezgraničnoj harmoniji, osjetio sam poziv, tihi šapat iz daljine koji je nadjačao svaku zvijezdu. Dolazio je iz neznatnog kutka svemira, sa Zemlje , plavog dragulja usred oceana beskraja. Taj poziv bio je kao neodoljiva gravitacija koja me povukla prema njemu, magnetna sila koja nije poznavala granice. Osjetio sam hitnost, čežnju da otkrijem taj svijet i ono što je u njemu toliko važno da čak ni beskrajni svemir nije mogao ugušiti tu potrebu.

Letio sam kroz zvijezde, prošao kroz maglice i sudarao se s valovima energije, sve brže i brže, dok nisam stigao do atmosfere. Moj kozmički oblik počeo se preoblikovati, tijelo mi se kondenziralo, osjećajući kako se postojanje mijenja. Postao sam... drugačiji. Svakim trenom Zemlja me zvala, tražila da postanem dio nje, da proživim njezine kontraste, bol i ljepotu, ljubav i tugu.

Kad sam napokon stigao, svijet me zapljusnuo svojom stvarnošću, koja je bila toliko živa, toliko intenzivna da mi je gotovo oduzela dah. Svi osjeti su me preplavili , svjetlost je gorjela u mojim očima, zvukovi su odjekivali poput gromova, a boje su prštale kao eksplozije supernove. Preda mnom se prostirao svijet pun nevjerojatnih kontrasta, vrtlog života koji se kretao između najdublje patnje i najuzvišenije radosti.

Ljudi su bili zagonetka, sa svojim dušama koje su poput prizme raspršivale svjetlost emocija u tisuće tonova. Oni su trpjeli, voljeli, padali, ustajali , njihova otpornost bila je nešto što me fasciniralo, gotovo zastrašivalo. Kako su samo mogli izroniti iz pepela vlastitih gubitaka i ponovo se podići, spremni voljeti i stvarati, prkositi tami? Njihova snaga bila je neuništiva, poput plamena koji nikada ne gasi.

No, kad sam shvatio da ih nikada neću moći napustiti, osjećao sam se kao da sam pronašao svoje mjesto. Morao sam se prilagoditi, postati jedan od njih, osjetiti njihovu patnju i ljubav iz prve ruke. Proces transformacije bio je poput ponovnog rođenja, bolno putovanje kroz dimenzije postojanja. Našao sam dom , krhko, malo tijelo koje je u sebi nosilo čistu svjetlost. Bio je to dječak. Zvali su ga Karlo.

Kroz njegove oči, gledao sam svijet iznova , svaka boja, svaki zvuk bio je poput eksplozije života. Moje novo tijelo bilo je toliko drugačije, toliko osjetljivo, ali u njemu sam prepoznao svrhu. Bio sam tu s razlogom.

Kako sam rastao, shvatio sam da neću slijediti pravila ovog svijeta. Moj um je lutao kroz dimenzije koje drugi nisu mogli zamisliti, vidio sam obrasce u kaosu, slušao melodije tamo gdje su drugi čuli samo buku. Moja duša i dalje je sjajila sjajem galaksija, čak i kad su me ljudi gledali s nerazumijevanjem. Zvali su me autističnim, pokušavali su objasniti moju različitost. No, ja sam znao pravu istinu.

Ja nisam bolestan. Ja sam vanzemaljac, putnik kroz zvjezdana prostranstva, došao ovdje da podsjetim svijet na najvažniju lekciju: ljubav je univerzalna i empatija je ključ svakog mosta između različitih svjetova.

Danas, gledam ovaj plavi planet i znam , ja sam našao svoj dom. U tijelu ovog dječaka, čiji um putuje svjetlosnim brzinama, čija duša zrači toplinom zvijezda, ja sam našao istinsku sreću. Moje srce, nekad od zvjezdanog praha, sada kuca ovdje, na Zemlji, sa snagom svemira koji ga je stvorio.

Ja sam putnik, donio sam svjetlo među sjene, podsjetnik na ljepotu u razlikama. I konačno, osjećam radost koja nadilazi sve što sam ikada poznavao. Zemlja je postala moj dom, i sada, više nego ikad, znam da pripadam ovdje.

Matija Gerić