Nakon majčina mlijeka, bebu je najbolje hraniti kašicom u koju se dodaje maslinovo ulje, i to vrhunsko, djevičansko. Pojednostavljeno rečeno to je poruka članka pedijatrice Ružice Duplančić-Šimunjak objavljenog u časopisu “Bebe” i prenesenog u nutricionističkom internetskom magazinu “Vitamini”.

Odličan način da se bebe uvedu u gurmaski svijet – ne zaboravimo: bebe pamte! Najbolja maslinova ulja po mnogim su svojim svojstvima izuzetno podobna za bebe, dokazuju stručnjaci i ističu važnost tih prvih zalogaja. I neurolozi naglašavaju značenje ranih iskustava, koja se vrlo duboko urezuju u svijest malih bića tvoreći poruke zapisane u neuronske veze povezane sinapsama. I sam sam se osvjedočio u snagu kojom prva takva iskustva definiraju daljnji život, posebice onih stvorenja koja se kasnije prometnu u vrsne kuhare.

Bakini štrukli
Nema dobre biografije kuharskih zvijezda koja ne predočava takve spoznaje iz ranog djetinjstva. Nisam upoznao kuharskog majstora koji u tim prvim sjećanjima nema pohranjene mirise i okuse dobre hrane koju su im spravljali roditelji, bake i djedovi. Tomislav Špiček pričao mi je s tolikim ushićenjem o štruklima svoje bake, da sam je na kraju posjetio a ona je u svom seoskom štednjaku na drva pripravila prave zagorske štrukle, mirisne i podatne, veličanstvenu hranu kojom njezin unuk osvaja poklonike ne samo u svom restoranu u Zaprešiću nego i posvuda po svijetu gdje gostuje.

Tjestenina moje bake Irene toliko me proganjala da sam rekonstruirao recept prizivajući iz sjećanja njezine slike i stol na kom je “krojila” raznu tjesteninu služeći se krojaćim alatom (bila je između ostalog i izvrsna samouka krojačica). U receptu koji je stalno ponavljala, na veselje nas svojih unuka Brune, Ivanke i mene, dominiralo je vrhnje intenzivno namirisano majoranom, a nije nedostajalo ni papra – baka je bila Mađarica (uz druge srednjoeuropske uobičajene dodatke u krvnim zrncima); kći mi sada živi u Edinburghu, i kad ima vremena, svojim Škotima prenosi recepte kojima se Bakalovići naslađuju generacijama.

Tema broja u spomenutom časopisu “Bebe” bila je važnost igre već od prvih dana novorođenčeta. Kuhanje je pak savršena igra, govori mi vlastito iskustvo, koje sam prenosio na svoju i drugu djecu, a upravo pripremam i televizijsku seriju s tom temom. Neviđeno je dječje ushićenje kad malom kuharu uspije prvi put pripraviti nešto jestivo. Sate sam provodio kraj štednjaka, najprije uz baku, potom i sam petljajući se gdje mi je mjesto i gdje nije. Čak me ni strujni šok nije odagnao od štednjaka koji je majstor neoprezno ostaviio otvorenim dok ga je popravljao. Kada bolje promislim, i danas nastavljam istu tu igru koju sam započeo prije pola stoljeća, fasciniran učinkom okusa i njihovih beskrajnih kombinacija.

Neki poduzetniji ljudi od mene shvatili su mogućnosti koju ovakva opčinjenost otvara. Ne morate svojoj djeci rutinski poklanjati samo Barbike, poručuju najinventivniji američki proizvođači igračaka. Poklonite im naš set koji uključuje kuharski pribor i sastojke za proizvodnju sushija. Nije vic.

Klinci kuhari
Kad se na internetu utipka složenica baby + gourmet, među prvim od brojnih sadržaja pojavi se upravo ponuda za igru koja se zove priprema sushija. Mali američki gurmani zaista se masovno igraju sushija, a na DVD-ima je i cijeli niz drugih sadržaja kojima se klinci pozivaju da se igraju kuhara.

Dječje kuharice i mali štednjaci s odgovarajućim posuđem iz kuće lutaka bili su sadržaj s kojima su se nekada iscrpljivale kuharske igračke. Danas se ta scena velikom brzinom širi i globalno promovira internetom. Uz nju raste i ponuda gurmanske hrane za bebe i klince. Nije zafrkancija. Na toj su se sceni mnogi toliko obogatili da sada već luduju i otvaraju restorane za klince s posebno velikim kulinarskim prohtjevima. Nije nužno riječ o hohštapleraju. Krasno je to pokazao Goli kuhar Jamie. Njegova je najbolja serija upravo posvećena objavi rata školskim kuhinjama u Engleskoj, u kojima se desetljećima kuhala loša i nezdrava hrana.

Vodeći klince po Dolcu ustanovio sam kako je stanje kod nas bolje nego u Engleskoj: naša djeca znaju više o namirnicama i njihovu porijeklu od malih Engleza, koji često ne znaju prepoznati ništa do kričavih maskota agresivnih fast food lanaca. Trend utemeljivanja školskih zadruga u kojima klinci proizvode odličnu hranu (s poznatim primjerom osnovne škole iz Kumrovca) valjalo bi i nadalje poticati. Jednako je tako sjajan primjer viških pučkoškolaca, koje su pametne učiteljice poslale njihovim nonama da bilježe stare dalmatinske recepte i čuvaju ih od zaborava. Kuharica koja je na toj ideji nastala spada mi i danas među najdraže u kućnoj kolekciji koja mi ispunjava police na nekoliko zidova. Mali se Višani sigurno ne bi ljutili da im klinci iz drugih hrvatskih škola ukradu ideju i naprave svoje regionalne kuharice. Ako zatreba, nudim se za izdavača.

http://blog.vecernji.hr/gastronomad