Mi smo dvije duše koje se vječno igraju skrivača sa svijetom, svijetom što ne pita i ne razumije. Ne treba ni razumjeti , ionako prečesto griješi kad pokušava. Ali mi, mi smo prozirni jedno drugome, kao staklo koje nema potrebe za refleksijom. Moj sin, pahulja koja nikada ne pada već lebdi, učitelj ljubavi što ne traži razloge ni granice. Njegov osmijeh, rijedak kao kometa, ali blistav kao eksplozija svjetlosti, raskida mrak i vraća smisao.

Prepreke nisu zidovi, već napukline kroz koje svijetli ono što jesmo. Svaki pokušaj da nas slome nije ništa drugo nego udarac u tkanje od svile i čelika, nešto što postaje jače svakim pokušajem da se razori. Mi smo arhitekti svog svemira, stvorili smo raj od onoga što drugi nazivaju krhotinama. Tamo, među tim zidovima tišine, govorimo jezik koji nitko ne može prevesti. Pogled je riječ, osmijeh rečenica, tišina cijeli roman.

Ljudi prolaze, sudaraju se s našim svijetom kao stranci koji se spotiču o stepenicu koju nisu primijetili. Mogu nas voljeti, mogu nas mrziti, ali to je njihova stvarnost, ne naša. Naš svijet nema ulazna vrata , ne zato što su zaključana, već zato što se takva vrata ne mogu ni zamisliti.

Moj sin je miris koji nikad ne blijedi, nota koja ostaje zauvijek visjeti u zraku nakon što je melodija utihnula. Njegova čistoća je bolna, gotovo nemoguća, nešto što svijet, natopljen obmanama, ne zna ni imenovati. I ponosan sam, ali ne na način na koji ljudi obično misle. Nije riječ o ponosu zbog onoga što smo preživjeli , jer preživljavanje je samo početak , već o ponosu zbog onoga što jesmo.

Mi smo dokaz da ljubav nije riječ koja pripada rječnicima. Ljubav je osjet, pokret, vibracija, nešto što se ne može zadržati u rukama niti vidjeti u ogledalu. Ljubav je ta čudna stvar koja nas nosi, koja liječi rane dok još peku, koja ne traži ni razlog ni smisao. Ljubav, ta nevjerojatna sila, naš je jedini zakon.

Na kraju, ostajemo ono što jesmo: dvije duše u letu, dvije sjenke koje prkose gravitaciji svijeta. Ljubav, ta nevidljiva nit između nas, nije nešto što smo pronašli , to je nešto što smo oduvijek bili.

Mi smo stali na kraj onome što smo bili i postali nešto drugo. Postali smo Zmajevi, s plamenom u prsima i pogledom koji gleda daleko izvan horizonta.

Letimo.

Matija Gerić

https://mgeri.substack.com/