Stajao sam pred svijetom, ogoljen do duše, dok su me pogledi sjekli poput noža koji ne ostavlja ranu na koži, već urezuje tragove po srcu. Pitali su me zašto sam odabrao ovaj put, zašto sam ostavio sve što sam gradio i kao vjetar odnijeli moju prošlost, ne shvaćajući da izbora nije bilo. Nisu razumjeli. I kako bi? Samo onaj tko je stajao na rubu ponora, s djetetom u naručju, zna što znači koraknuti unatrag, preuzeti teret i nositi ga, ne tražeći odgovore ni olakšanja.

Bio sam kovač budućnosti, u ruci mi svijetovi od brojeva i kodova, u očima kule što su dosezale oblake. No svi ti brojevi, sve te kule, rasuli su se u prah kad je Karlo, moj sin, progovorio tišinom očiju koje su tražile utočište. Tada sam shvatio , nije on bio taj koji je trebao mene, već sam ja trebao njega. Postao je moj svijet, moj zadatak i smisao. Njegovo srce, krhko kao staklo, a snažno kao plamen, postalo je najvažniji kod koji sam ikada pisao. Plamen koji ne gasne ni pred najcrnjim noćima.

Šest godina dijelili smo tišinu pelena, jedanaest godina težinu mog ramena koje ga je nosilo kroz svaki mrak. I sada, iako njegovi koraci ponekad kroče samostalno, ja sam i dalje tu, njegovo sidro u oluji. On nije samo moje dijete ,on je moje svjetlo u magli, moj glas kad riječi zašute, ruke male, ali ispunjene ljubavlju koja ne traži ništa, a daje sve.

Ne razumijete vi to. U ovome nema izbora. Kad te život stisne uz rub litice, ne pita jesi li spreman. Skočiš ili izgubiš ono što najviše voliš. To znaju samo oni čija je ljubav istkana od istih niti. Samo roditelji koji dijele istu sudbinu znaju kako je kad ti dijete postane i tvoj razlog i tvoj smjer, i put i kompas.

Vi to ne vidite. Vidite papir, hladni status roditelja njegovatelja, pa mislite da je to nekakva titula. Ali taj status nije ni orden ni priznanje. On je samo pečat na borbi koju vodim svakog dana. Dokaz da je moje dijete drugačije, da u njegovim očima nema mjesta laži ni prevari. Status je samo zapis, ali Karlo i ja ,mi smo jedno. I svaki dan, iznova, dižem teret koji nije teret, jer je to ljubav. Ljubav koja prkosi svemu, ljubav koja se rađa iz same suštine bića i ne prestaje, čak ni kad svijet okrene leđa.

Nije to žrtva, nije patnja. To je istina, gola i sirova. Da se sutra ponovno rodim, opet bih zakoračio na ovaj isti put. Ostavio bih svjetove što ih drugi sanjaju i ušao u Karlov svijet, gdje sunce izlazi iz njegovog osmijeha, a mjesec tiho bdije nad nama.

Vi, koji sumnjate, koji pitate „zašto“, nikada ne biste mogli nositi ovu ljubav ni jedan trenutak. I ne zamjeram vam. Tko nije osjetio tu ljubav, ne može je razumjeti. Dok vi šutite i osuđujete, ja se smiješim. Jer ja imam Karla. I to je dovoljno.

Ali jeste li se ikada zapitali kako smo? Ide li nam? Ne, očito da niste. I u tome leži sva bijeda ovoga društva. Na koga se udara? Na najslabije. Ako vam to donosi radost, izvolite , navikli smo. Udarajte dok možete. Ali znajte , dok vi udarate, mi volimo. I to je razlika između nas.

Matija Gerić