http://teutinaljubav.blog.hr/
2008/10/index.html#dan29

Ovu sam temu već najavio u jednom prijašnjem postu. Zapravo već dugo želim pisati o suživotu sa medvjedima.

Nakon povratka iz Like u drugoj polovici '96 najmanje što sam želio bila je vojarna. Stoga sam slijedečih 6 godina proveo isključivo na dislociranim objektima.Najdraža su mi bila dva objekta pored Delnica i na njima sam proveo najviše vremena a mislim da će i post dati odgovor zbog čega.

Slobodno vrijeme nakon dnevnih obveza posvečivao sam upoznavanju šume, njenog života i njene ljepote. Kao strastven gljivar imao sam priliku upoznati život gljiva u svim stadijima, upoznati nove vrste koje sam dugo vremena želio pronaći. Kao ljubitelj bilja također sam koristio mogućnost cjelogodišnjeg promatranja i upoznavanja.

Mislim da i nije potrebno spomenuti koliko je lijepo bilo u šumi promatrati jelene i srne dok se slobodno kreću, jazavca, vjeverice, ježeve, puhove, razne vrste ptica...No sigurno su najljepši doživljaji vezani uz medvjede.

Upoznavanje sa medvjedima

U početku smo bili smješteni u montažnom objektu i kontejneru kao spavaoni za vojnike. Jasno da smo se u takvim uvjetima morali snalaziti kako znamo. Otpatke hrane bacali smo u rupu iskopanu u šumi tek dvadesetak metara udaljenoj od smještaja. Normalno da su medvjedi našli nenamjerno ponuđenu hranu i počeli se okupljati.

Svaki dan, predveće, medvjedi bi došli po svoj obrok. Dva tri, četiri medvjeda bili su redoviti posjetioci. Kada bi ih čuli znali smo stati na put, svega desetak metara od njih i gledati kako se goste. Kako oni nisu obračali pažnju na nas nama je to bilo posebno zadovoljstvo. U grupi ni mi nismo osječali strah. Bila je zgodna situacija kada je noću straža morala iz kontejnera izači na smjenu a medvjed sjedi na stepenicama na ulazu i ne želi se maknuti

Znao sam i gdje se u šumi okupljaju pa sam često sam uživao gledajuči ih kako se slade malinama. Ispuni čovjeka posebno zadovoljstvo prilikom takvih promatranja.

 

Prvi susret okom u oko

Svaki sam dan predveće obilazio čitav objekat. Prilikom jednog od takvih obilazaka vidjeo sam medvjeda kako mi putem dolazi u susret. Trebali smo se sresti upravo na mjestu gdije se od glavnog puta odvajao sporedni prema središtu objekta. Pretpostavio sam da će medvjed tim odvojkom skrenuti prema malinama.

Stao sam sa svoje strane raskršća, medvjed sa svoje. Udaljeni petnaestak metara samo smo se gledali. Razmišljao sam da li da izvadim samokres i pucam u zrak ili da pričekam da vidim nakane medvjeda. U sebi sam pregrizao strah, a znatiželja je prevladala. Sjećam se da sam rekao: Ajde blago jedno staro, produži svojim putem! Kao da me razumjeo, medvjed se okrenuo i nastavio svojim putem. Bilo je to iskustvo koje ću pamtiti čitav život.

 

Medvjedica sa tri mlada

Nakon godinu dana dobili smo na uporabu novi objekat. Stigli su i ročni vojnici.
Nedaleko, dvadesetak metara, od objekta bio je smješten kontejner za smeće.
Jedno veće pred i u objektu strka. Pored kontejnera se pojavila medvjedica sa tri mlada. Izašao sam vidjeti. Vojnici su iza ugla virili prema kontejneru.

Medvjedica se uspravila, naslonila se prednjim nogama na kontejner, a zatim se bez problema popela u kontejner. Tri mala medvjedića čekala su vani. Bilo ih je prekrasno vidjeti. Svaki bi stao u dlanove. Strpljivo su čekali dok medvjedica nije izašla i donesla hranu.

Često je medvjedica dolazila pred kuhinju uzimajuči hranu iz napoja pod prozorom dok su mladi čekali na zidiću pored nje. Upalio bih svjetlo pred kuhinjom i uživao u prizoru. Mislim da sam otvorio prozor da sam ju mogao uhvatiti za uho.

Strah je i kod vojnika s vremenom bivao sve manji, znatiželja je prevladala, pa su prilazili sve bliže kontejnreu, medvjedici i mladima i dobacivali hranu. Uzalud su bila sva upozorenja da se time kod životinja stvara navika i da će kasnije biti problema. Izazov je bio prevelik.
Sa zimom i snijegom medvjedi su nestali.
Kada su u proljeće ponovo došli mladi su već porasli. Ponovo su svi četvero dolazili redovito na hranjenje. Jedne su većeri došla samo dva medvjediča...

Kasnije smo čuli da su medvjedica i jedno mlado nastradali negdije u okolici Delnica, ako se ne varam.

Mladi je dvojac i dalje redovito dolazio. Sada su jeli skoro već iz ruke.

Sjećam se jedne zgodne situacije...Straža treba izači iz objekta a medvjedi se ne miču ispred vrata. Uzeh šahovsku ploču i snažno sam njom tresao da figure stvaraju što veču buku. Manji se medvjed, vjerovatno medvjedica brzo odmakla od vrata, no onaj veči, valjda mužjak nerado se uz mrmljanje digao i polako odgegao niz stepenice. Bili su već visoki meni do koljena ili možda i viši.

Kako su nam bili potencijalna opasnost bilo je u planu da ih lovci uhvate i odvezu negdije daleko. No koliko se sječam ni Talijani, ni Austrijanci, ni Slovenci nisu ih željeli na svom teritoriju. Blago je naviklo na ljude i svagdije bi predstavljali opsanost. Ostali su i dalje dijelom šume u kojoj smo mi ipak bili uljezi.

 

Suvišno je i spominjati da su ti mladi bili tek naši „ljubimci“. Pored njih još je nekoliko medvjeda bilo redovito u posjeti u našem objektu/objektima.

Vjerovatno bih mogao napisati čitavu knjigu doživljaja no i ovo je sasvim dovoljno.
Žao mi je što u to vrijeme nisam imao mob sa mogučnošću slikanja ili fotić.