Sol i papar – nerazdvojan par naših stolova. U mnogim receptima nalazi se uputa „posolite i popaprite prema ukusu”, a drugi začini se niti ne spominju.
Za početak, bez soli ne možemo živjeti: našem tijelu dnevno treba tri do osam grama soli kako bi funkcioniralo. Upravo zato sol je uvijek bila vrlo važna roba, dosovno je gradila carstva. Na primjer, moć Dubrovačke Republike uvelike je ovisila o soli iz stonskih solana koja se onda prodavala u Turskom carstvu. Rimski vojnici bili su plaćeni u soli, od tuda i dolazi engleska riječ „salary“.
Zahvaljujući soli, hrana nam je ukusnija. Za razliku od drugih začina koji hranu preplavljuju sa svojim okusom, sol naglašava izvorni okus hrane. Na primjer, dodamo li limunov sok na odrezak, odrezak će dobiti okus po limunu, ali sol će naglasiti upravo okus mesa.
Papar je bio popularan začin kod starih Rimljana i u Srednjem vijeku. Do Europe su ga dopremali Arapi koji su ga skupo zaračunavali. Kad su u 16. stoljeću Europljani sami počeli ploviti do Azije, papar je pojeftinio, ali je i dalje uz ostale začine, bio statusni simbol.
Ono što ističe papar kao začine jest da sadrži ulja koji se dobro tope u vodi i zato jednoliko začinjavaju jelo. Blago je pikantan i tako podražava okusne pupoljke te povećava proizvodnju sline. Uz to, daje malo svježine kuhanim jelima. Dodaje ga i češnjak, ali možda nemamo uvijek svježeg češnjaka, a suha zrnca papra mogu dugo stajati.
Dakle, sol i papar dugo su bili zajedno prisutni u kuhinji, ali za njihov dolazak na stolove zaslužan je jedan izbirljiv kralj. Luj XIV. nije podnosio prejako začinjenu hranu. Štoviše, smatrao ju je vulgarnom i zabranio sve začine osim soli, papra i peršina. Sol i papar došli su tako na kraljevski stol u 17. stoljeću i ostali zajedno sve do danas.