Ne živim ja tek tako. Svakog jutra kad otvorim oči, ne dočekuje me samo novi dan, dočekuje me svrha. Nije to samo još jedan dan u kalendaru, to je svrha koja me vuče naprijed, kao nevidljiva sila koja osvjetljava svaki korak. Moj korak nosi težinu, a moje srce zna zašto kuca tako snažno. Jer ja živim za njega. Za nekoga tko mi je sve, tko daje smisao i oblik mom postojanju. A svi mi imamo nekoga za koga bismo dali sve, bez razmišljanja, bez oklijevanja. Taj netko za mene je moj sin, Karlo.

Gledam ga dok spava, mirnog lica, očiju zatvorenih od snova koji mu boje dječački svijet, pitajući se kakve nevjerojatne avanture proživljava u svom umu. Dok se tako bori s vlastitim maštarijama, u meni raste osjećaj ponosa i zahvalnosti. U njemu vidim čitav svemir, a ipak se pitam, što li on vidi? Njegov pogled na svijet tako je drugačiji, tako čist, kao da ne nosi teret stvarnosti. Kao da svijet i dalje postoji u bojama koje su odraslima već odavno izblijedjele. Kroz njegove oči, svijet postaje čudo. A ja, ja želim biti dio tog čuda, zaštititi ga od sivila koje prekriva odrasle.

Živim za njega jer kroz njegove oči otkrivam istinsku ljubav, onu bezuvjetnu i čistu, koja ne traži ništa osim da bude prihvaćena i uzvraćena. Svaki osmijeh koji mi pokloni, svaki zagrljaj, svaki tren koji dijelimo , sve to je neprocjenjivo. Svijet je prepun izazova, a ja se ponekad pitam jesam li dovoljno jak, dovoljno dobar da ga vodim kroz sve što ga čeka. Ali svaki njegov osmijeh, svaki trenutak kada se naslonimo jedno na drugo, daje mi snagu i uvjerenje da, zajedno, možemo sve.

Ponekad, kada je tišina u kući, osjetim težinu odgovornosti. Ta tišina nosi sa sobom misli, brige i neizgovorene riječi. Jesam li dovoljno učinio? Hoće li me pamtiti po ljubavi i podršci, po toplini mog zagrljaja? Ili će me pamtiti po mojim greškama, po trenucima kada sam bio previše umoran, previše opterećen životom? Ali čak i tada, u najdubljim trenucima sumnje, njegov smijeh briše sve. Podsjeća me da, iako možda ne činim sve savršeno, činim najbolje što mogu.

Jer ne živim ja tek tako. Moj život ima svrhu, i ta svrha ima ime. Zove se Karlo, moj sin, moj razlog, moj svijet. U njegovim očima ja pronalazim snagu. Kroz njegov osmijeh pronalazim svjetlost u tamnim trenucima. Možda svijet ne vidim više onako kako ga je nekoć gledalo moje dječačko srce, ali kroz njega, u svakom njegovom pogledu, oživljava nešto što sam davno mislio da je izgubljeno – nada.

Zato živim. Za njega.

Matija Gerić