Postoje trenuci kada tišina postane preteška, kada se zidovi skupe i misli zapetljaju u vlastitoj tami. A onda, u toj gustoj tišini, začuješ ritmično tapkanje po podu, osjetiš topli dah na dlanu i znaš , nisi sam. Pas je tu, tvoj vjerni suputnik, spreman da ti uljepša dan ili barem da te toliko prodorno gleda dok jedeš da se zapitaš jesi li ti gazda ili tek dvonožni konobar.

Imam ja svog Bubija, svoju krznatu zvijer! Uglađeno pseto, meke dlake, ne linja se , pravi mali princ! Ili bar tako misli dok se raširi po krevetu kao kakav plemić na odmoru, zauzme pola prostora i krade mi jastuk. No, nije stvar u njegovoj dlaci ni u toj samoprozvanoj aristokratskoj pozi, već u onome što nosi u svom malom, hrabrom srcu… nešto što te osvoji na prvi pogled, na prvi treptaj! Jednostavno ga pustiš unutra, neka bude tu, neka ti ostavi misao čak i kad ga nema. Jer on nije samo ljubimac, on je moje drugo dijete. Moj mali, dlakavi filozof, koji mudro šuti, ali svojim pogledom govori više nego tisuću riječi.

Sjećam se one noći kad sam plakao u kuhinji, a on je došao, prislonio čelo na moje koljeno i ostao tako dok se nisam počeo smijati. Nije riješio problem, ali mi je pokazao da problemi nisu vječni , barem dok netko negdje čeka da ga izvedeš u šetnju. Ja brinem o računima i propalim snovima, on brine hoće li mu se sutra dati više grickalica. Ja pišem o ljubavi, on je živi bez ikakvih riječi. Bubi me naučio da ljubav nije uvijek grandiozna , često je to šapat šapom u mraku, vruć nos u dlanu ili činjenica da netko uvijek čeka da dijelite isti zrak. I ako je to sve što imamo, onda je to sve što nam i treba.

A najgore od svega, jednog dana morat ću mu priznati istinu. Gledat ću ga u te njegove okrugle, znatiželjne oči i reći mu: "Bubi, posvojen si." Hoće li mu se svijet srušiti? Hoće li mi okrenuti leđa? Neće. Samo će podići uho, malo nagnuti glavu, a onda mi mirno sjesti u krilo. Jer njega ne zanimaju krvne veze, samo dodiri, mirisi, otkucaji. Jer on zna da su ljubav i pripadanje nešto što ne treba potvrdu, već samo postojanje.

Njegov rep nije samo rep. To je ritam sreće, batina kojom veselo tuče po svemu što mu se nađe na putu. Ponekad je orkestar radosti, ponekad sredstvo za rušenje stolića. Ali uvijek je iskren, a njegov veseli ples uvijek donosi osmijeh, čak i kad se najviše trudiš da ga ne primijetiš.

Ima i svoje tamne dane, kad leži pod stolom kao mali oblak, a svijet mu se čini pretežak za njegove nježne šape. Tada mu šaljem poruku bez riječi, Čuvam te kao što ti čuvaš mene. I čekamo da oluja prođe, zajedno.

Njegova njuška, hladna i vlažna, dodiruje dlan poput malog tajnog rukovanja, poput starog prijatelja koji ti bez riječi kaže: "Tu sam." On ne traži mnogo, samo da osjeti puls tvoje ruke, da ga podsjetiš da ste zajedno i da je sve u redu. A kad te tuga pritisne, dolazi, nepozvan, ali uvijek točan, sjeda ti do nogu i diše s tobom, kao da zna gdje boli i kako bol umiriti. Naravno, tek nakon što provjeri imaš li nešto jestivo u džepu, jer život je prekratak da bi se propustila prilika za grickanje!

Njegova razigranost je čista filozofija života. Skače u lokve kao da su biseri, trči za vjetrom kao da ga može uhvatiti, donosi ti štap kao da je to najveća dragocjenost na svijetu. On ne zna za prošlost ni budućnost, živi u vječnom sada i u tom sada ima mjesta samo za ljubav i malo za svu hranu koja mu se nađe na putu.

U njemu je nešto iskonsko, nešto što dolazi s prvim dahom svijeta, nešto što ne treba ime ni objašnjenje. Kao da su psi rođeni iz viška svjetlosti, iz prevelike nježnosti koju nebo nije znalo kamo smjestiti. I zato su ovdje, da nas podsjete na ono što olako zaboravljamo, da nas vole kada se mi zaboravimo voljeti, da nas svojim veselim skokovima vrate u svijet u kojem je ljubav jednostavna, topla i uvijek s vlažnim njuškama. I da nas nauče da je najveća sreća ponekad samo pun tanjur, dobra drijemka na tuđem jastuku i mogućnost da grize što se stigne!

I dok Bubi grize kut fotelje, ne pitam se više jesam li gazda. Znam da sam sretnik, jer svijet koji dijeliš s psom nema zidova, samo beskrajne mogućnosti... i par izgrizenih čarapa.

Matija Gerić