Vjetar dolazi kao stari znanac, nečujan poput sjećanja, topao kao dah davno izgovorenih riječi. Njegove nevidljive ruke miluju zidove kuće melodijom koju samo najstarije cigle pamte. Uvuče se kroz prozor s tolikom lakoćom da zrak u sobi zatreperi, kao da je dugo čekao taj trenutak. Nosi mirise livada koje možda i ne postoje ili su postojale samo jednom, u nekom prošlom životu, u vremenu kad su snovi bili stvarniji od jave. Svaki udah podsjeća na priče koje su nekada bile stvarne, ali su sada tek sijenke na rubu sjećanja, izblijedjele fotografije u albumu koji više nitko ne otvara.

Dok vani oluja gradi svoje kraljevstvo od munja i gromova, unutar sobe tišina postaje gotovo opipljiva, gusta poput meda koji se cijedi niz staklo vremena. Noćas kiša klizi niz prozore, prati svoj drevni ritam, a vjetar se igra s granama izvan, nalik lutku koji vuče nevidljive niti i svira pjesmu koju nisam tražio, ali koju moje srce oduvijek poznaje. Slušam je, iako ne znam zašto.

Vrijeme ovdje teče drugačije , ne linearno poput sata na zidu, već spiralno, poput vjetra koji se vraća i odlazi, noseći sa sobom krhotine prošlosti i sjemenke budućnosti u istom dahu. Ponekad mislim da je dovoljno zatvoriti oči i osjetiti kako se sve nastavlja i bez mene, kako svijet ne trepće kad se koraci zaustave. Pitam se, ako bih nestao, bi li vjetar još uvijek dolazio? Ili možda već jesam dio njegovog beskrajnog putovanja, tek čestica u njegovom vječnom plesu između postojanja i nepostojanja? Možda smo svi samo trenutni oblici vjetra, privremeno zarobljeni u tijelima koja sanjaju da su stvarna.

U džepu nosim kamenčić s plaže koju je vjetar davno izbrisao s karte. Glačam ga prstima dok kiša piše svoje dnevnike po prozorima i pitam se koliko je oluja preživio prije nego što je postao tako savršeno gladak, tako pomiren sa svojom sudbinom. Ali vjetar ne pita. Nastavit će plesati, nositi miris zemlje, kaplji kiše, tragove svjetla koje ostaje zarobljeno između oblaka.

Ako nestanem, možda se sakrijem u vjetru, u onim njegovim tihim prijelazima između sumraka i jutra. Možda uvučem komadić oluje u džep, kao što dijete skuplja kamenčiće ili izgubljene gumbe. Možda postanem samo šum, onaj neodređen i nenametljiv, ali uvijek prisutan kad sve drugo utihne.

Jer vjetar nosi eho, ne samo zvukova i mirisa, već i samog postojanja. I dok god postoji taj ples između vjetra i sjećanja, između stvarnog i zamišljenog, između mene i beskraja , postojat će i priča koja čeka da bude ispričana. Možda ne riječima, već šumom lišća i šapatom kiše, jezikom koji smo zaboravili, ali koji naša duša još uvijek tečno govori. I tako vjetar ponovo dolazi, ali ovaj put ne kao stari znanac, već kao dio mene koji je oduvijek znao put kući.

Matija Gerić