Ivan je muškarac kojeg ćete prepoznati po jednom, gotovo neuhvatljivom pogledu. Ne zbog njegovog odijela, ni frizure koja je uvijek nešto između neurednog, pomalo savršeno i nespretno. Ne zbog njegovog koraka ili skupa sata koji nikada nije nosio. Prepoznat ćete ga, međutim, po tome kako gleda. On ne vidi samo ljude, on vidi cijele svjetove u njima.

Svaka žena, svaka usputna gesta, svaki osmijeh odjednom postaje početak njegove unutarnje romantične komedije. Ivan je majstor u tome , poput djeteta u trgovini igračaka kojem se sviđa baš sve što vidi! Za njega, svaka žena koja mu se nasmiješi, makar i slučajno, postaje heroina njegovog životnog romana, potencijalna kraljica njegovog kaotičnog srca.

I tu leži njegova snaga. Njegova supermoć. On vidi potencijalnu ljubav svog života čak i u onoj koja mu je samo dodala kusur u trgovini ili je u prepunom autobusu slučajno mu stala na nogu. U doktorici koja mu izmjeri krvni tlak.

Za njega, ljubav nije nešto što se nalazi, ona se jednostavno događa , u svakom pogledu, u svakoj sitnici, čak i kada mu konobarica kaže "izvoli" s trunkom više entuzijazma nego ostalim gostima.

No, problem nije u zaljubljivanju. To mu ide fantastično , zaljubljuje se češće nego što iskaču reklame na Youtubeu ! Kada su u pitanju osjećaji, Ivan se pretvara u nevjerojatnu mješavinu zbunjenog dikobraza i pokvarenog radia ,koji miješa stanice.

Za svoje ljubavne pohode, Ivan uvijek koristi cvijeće iz bakinog vrta, jer kako često govori: "Prava ljubav ne smije koštati, a bakine ruže su ionako najljepše na svijetu!" Njegov unutarnji monolog prije svakog ljubavnog pohoda je poput komične predstave u njegovoj glavi: "Polako, Ivane, diši. Nije to raketna znanost, samo obično pitanje. Samo nemoj opet pričati o tome kako si kao dijete imao kornjaču koja se također zvala Marija. Nitko ne želi znati da je kornjača još uvijek živa i da joj šalješ rođendanske čestitke. Fokus! Četiri riječi. Samo gledaj u oči, ne u pod... ali ne preintenzivno, da ne ispadneš serijski ubojica. I za ime svijeta, nemoj opet slučajno spomenuti svoju kolekciju starih čarapa!"

Nakon svakog slomljenog srca, svake neodgovorene poruke, svakog "ti si tako drag dečko, ali...", Ivan bi otresao prašinu sa svojih ramena, popravio svoju izmučenu frizuru , koja je u tim trenucima uvijek izgledala kao da ju je češljao mikser i krenuo u nove ljubavne avanture s entuzijazmom zlatnog retrivera koji po stoti put jurca za istom loptom.

Ivan nikada nije bio žrtva svojih osjećaja. On je bio veseli avanturist u oceanu ljubavi, čije je srce, premda često slomljeno, uvijek bilo spremno da ponovo zaigra poput neuništivog gumenog patka u kadi života. I njegova priča nije bila tužna melodija neuspjeha. Bila je to razigrana simfonija upornosti, hrabrosti i jedne posebne vrste optimizma koji bi mogao rasvijetliti i najtamniju noć.

Kažu da ljubav uvijek ima gubitnike. Ali Ivan zna nešto što mnogi ne razumiju, u igri ljubavi, oni koji igraju s osmijehom na licu, kao da plešu kroz kišu konfeta, nikada zapravo ne gube. U ovome svijetu on zna nešto što drugi ne znaju, da je srce poput instrumenta , nije stvoreno da skuplja prašinu, već da svira, makar i samo za sebe. I tako Ivan nastavlja svirati svoju veselu melodiju ljubavi, znajući da svaka nota, svaki akord, svaki pokušaj čini život bogatijim iskustvom.

On samo sakuplja šarene trenutke , one sitne, neuhvatljive iskrice koje život čine nepredvidivim i zabavnim putovanjem. Jer za Ivana, ljubav nikada nije bila pitanje osvajanja, već pitanje pogleda. Pitanje srca koje ne odustaje.Ljubav je za njega svaka zgoda, svaki pogrešan korak, svaka scena u kojoj život odluči režirati malu komediju. Svako odbijanje samo je uvod u novu, još luđu i smješniju priču, koju s ponosom sprema u svoju već legendarnu zbirku:

"Kako sam opet zabrljao".

Jer, na kraju krajeva, što drugo možemo s ovim čudnim, hrabrim srcem, osim da ga pustimo da svira , pogrešno, glasno i uporno , sve dok netko, negdje, u toj kaotičnoj melodiji ne prepozna ritam svog plesa.

Matija Gerić