U svijetu koji neprestano juri, svatko od nas traga za svojim skrovištem, tihim kutkom gdje vrijeme ne korača, već diše. To nije uvijek mjesto koje možemo dodirnuti , to je stanje duha, zaklon od buke, gdje se stvarnost omekša poput jutarnje magle, a gruboća svijeta se topi pred tihom, gotovo zaboravljenom radošću postojanja.

Naš mali kutak pod nebom nije ništa grandiozno ,sjenica od starog drva, smještena ispod starog lješnjaka koji je grli svojim granama, kao da ga čuva od svijeta, kao da mu šapće: “Ovdje si siguran.” Njegovo lišće šušti na vjetru poput starih dlanova što šapuću bajke koje se ne žure završiti, a miris njegove kore, pomiješan s vlagom zemlje, podsjeća na djetinjstvo koje nikad nije sasvim otišlo.

 

U predvečerje, kada dan polako šapće noći svoje posljednje misli, solarne lampice se pale jedna po jedna, kao da se svaka od njih sjeti nečega što je svijet zaboravio. Njihove raspršene svjetlosti lebde poput izgubljenih ptica koje se još uvijek nadaju gnijezdu. Šuštanje lišća dok vjetar pleše kroz tanke žice svjetlosti stvara glazbu koja se ne nameće , to je tiha pjesma onih što su mnogo izgubili, ali nisu prestali vjerovati.

Te svjetlosti, slabašne, ali postojane, nalik su dušama koje noću ispisuju molitve u mrak, tiho, u sebi, bez svjedoka. Možda se u njima prepoznajem , s tom razlikom što sam ja, unatoč svim pukotinama, pronašao svoje utočište i dopustio svjetlosti da ostane.

Stvaranje ovog prostora bilo je više od pukog uređivanja , to je bilo tkanje nade. Svaka lampica postavljena vlastitim rukama bila je poput suze koju ne skrivaš, već pretvoriš u svjetlo. Svaki čavao zabijen bio je tihi zavjet , da će ovo mjesto izdržati i kad mi sami posustanemo. Karlo i ja smo, kroz tišinu i odricanja, stvorili nešto što nije samo naše, već nešto što nas drži kad više ništa drugo ne zna kako.

 

Kada sjednemo u našu sjenicu, okruženi tim skromnim sjajem, svijet postane tiši, mekši. Dlan klizi preko hrapavog drva koje više ne grebe, već priča , o vremenu, rukama, strpljenju. Miris pokošene trave i divljeg cvijeća ulazi u pluća s prvim povjetarcem, kao da nas priroda ponovno prima natrag pod svoje okrilje. Zrak je pun svježine ,onaj večernji dah dana koji ne traži da žurimo, već samo da budemo.

Vjetar se uvlači pod krov sjenice, nosi sa sobom mir, kao da briše prašinu svakodnevice s naših ramena. Sve što je bilo teško, u tom trenutku postaje dio priče koju sada možemo izreći tiho, bez gorčine. To nije bijeg , to je povratak. To je prostor u kojem stvarnost, umjesto da nas slomi, uči nas kako se nježno saginje.

U tim trenucima, sve naše žrtve, sva odricanja, svi dani kad smo šutjeli da ne bi pukli , sve to dobiva svoj kontekst, svoju svrhu. Jer ponekad je dovoljno imati mjesto gdje se možeš vratiti sebi. Gdje tišina ne boli, već liječi. Gdje drvo pod dlanom pamti toplinu dana, a svjetlost, iako tiha, ide točno kamo treba , kao nada koja više ne pita je li dobrodošla.

I u tom trenutku vjeruješ da je sve moguće , barem na trenutak, i to je dovoljno.

Dok lampice trepere, a grana lješnjaka lagano udara u krov, kao zrcalo našeg srca.

Matija Gerić

Ruža u Kamenu