Iako je moja životna priča nešto o čemu ne volim pričati, i čak ni neki od mojih najboljih prijatelja ne znaju sve detalje, odlučila sam je ipak podijeliti s vama.
Rođena sam prije 19 godina, ni kriva ni dužna, ostala sam bez tate i prije nego što me moja majka uopće odlučila zadržati, jer se njemu nije dalo preuzeti odgovornost za ljudsko biće u čijem je nastajanju on i uvelike sudjelovao. Mama mi je bila jako mlada, i još je studirala, te je morala poduzeti drastični korak i ostaviti me sa bakom i djedom u drugom gradu, barem dok ne završi fakultet. I tako su godine išle i na kraju sam ja završila srednju školu i dalje živeći sa njenim roditeljima jer me je bilo nemoguće natjerati da napustim svoje prijatelje, smatrala sam da se neću uklopiti u novi grad. Život mi nije bio med i mlijeko, makar sam živjela u "tradicionalnim uvjetima". Trpjela sam zlostavljanje, okolinu neću spominjati, ali kod kuće sam se osjećala jako nesretno. U svojoj glavi, bila sam sama. Nikoga nije bilo tamo za mene. Mama mi je bila predaleko, a i nekako sam ju doživljavala kao stariju sestru, prijateljicu, više nego osobu koja me donijela na svijet. Jednog dana, nešto se u mojoj glavi okrenulo, i ja više nisam mogla podnijeti stanje kod kuće te sam napravila prvo što mi je palo na pamet, popila cijelu ladicu tabletu, to se činilo najjednostavnijim rješenjem. Iako sam se izvukla, čak ni poslije toga stvari nisu bile bolje. Moj odgoj je kod mene rezultirao teškim posljedicama, i zbog toga i nakon što sam se preselila k mami prije nekoliko godina, još uvijek imam problema te idem na terapiju. Ne kažem da bi meni bilo bolje da sam živjela sa dvije mame ili dva tate, ali kad samo pomislim da ima djece koja su prolazila kroz gore situacije nego ja, zašto ne? Zašto im onemogućiti da dobiju svu ljubav koju bi im ti divni ljudi koji bi ih željeli posvojiti, neovisno o spolu, mogli dati? Zašto je općenito u Hrvatskoj tako teško pružiti djetetu iz doma trajni dom? Nešto je trulo u državi Hrvatskoj, a to nisu homoseksualci. To su dragi moji, političari koji puštaju da se ovakve svinjarije događaju, koji su dopustili crkvi da ima ovakav jak utjecaj na građane, koji su dopustili da se napada bilo tko zato što je drukčiji, zbog kojih je država siromašna i u banani, koji nisu iskorijenili ustaštvo i neonacizam, a smiju nam se sa svakog predizbornog plakata kao nevina dječica na razrednoj fotografiji! Zato nemojmo biti ljuti jedni na druge, evoluirajmo, pustimo primitivizam, ostavimo razlike sa strane i dopustimo svim dobrim obiteljima da se dogode! Jer zašto bi obitelj bila jedino pravilna, ako su u njoj mama i tata? Što je obitelj nego zajednica ljudi koji se vole? Meni su i moji prijatelji moja obitelj, i moji gay i moji straight prijatelji. Volimo se ljudi, jer smo Hrvati, jer nas je toliko malo, jer nemamo nikoga osim jedni druge i umjesto da si okrećemo leđa, trebamo otvoriti oči za nove vidike U IME SVAKE OBITELJI!