Umoran sam. Od praštanja i opraštanja, od tih tihih odricanja koja prstima raspršuju pepeo umjesto da zapale novi plamen.
Od očekivanja koja nestaju poput vlati trave pod olujnim nebom.
Od uzaludnih maštanja, koja ne umiru naglo, već tinjaju poput krijesnica u daljini, sve dok ih noć ne proguta.

Najviše sam umoran od čekanja.
Od toga da se ljubav pojavi u mojem životu, da joj prepoznam lice među prolaznicima.
Vrijedi li to čekanje, kada oko mene nema nikoga tko bi me dozvao imenom, nikoga tko bi pružio ruku bez oklijevanja?
Vrijedi li tragati za glasom koji ne odjekuje?
Ljubav, kažu, dolazi sama, ali ja je ne osjećam ni u najtišim treptajima svijeta.
Možda su me godine u tišini naučile da ne očekujem ništa,
možda sam prestao vjerovati da postoje ruke koje ne traže objašnjenja prije nego što zagrle.

Previše je sivih svitanja koja donesu samo još jedan dan istog tereta.
Dim mi se uvukao pod kapke.
Grlo mi je puno pijeska od neizgovorenih riječi.
A srce mi je crveni semafor koji ne prestaje treptati, bez ikoga tko bi stao.

Riječi drugih sjede mi u prsima poput neprobavljene hrane.
Pitanja, zlonamjerna i teška, klize kroz razgovore kao noževi kroz zrak.

Nekada mislim da sam rijeka koja ne teče.
Zaglavljen među kamenjem, miran samo izvana.
Izgubljen sam u stalnoj borbi.
Povlačim se, vučem.
Noge mi vuku težinu cijelog života.

Ipak, sinoć, dok sam hodao cestom, ugledao sam svjetiljku na uglu kako treperi,njezin šapat počinje pucketati
kao da se predomišlja , hoće li izgorjeti ili ipak izdržati do jutra?
Zastao sam, uhvatio se za taj sitni znak neodlučnosti.
Možda su svi umorni, i ljudi i svjetlost.
Možda čekanje samo izgleda besmisleno dok ne shvatiš da nisi jedini koji stoji u tami,
nadajući se da će nešto, bilo što, potrajati malo duže.

A svjetiljka?
I dalje treperi, neodlučna, kao i ja.

Matija Gerić