Taj trenutak sam želio da je zagrlim više no ikada. Vidio sam u njenim očima tisuće neisplakanih suza, osjetio sam težinu njene pregoleme tuge. Imao sam želju da je zaštitim, da joj pružim utjehu, ali što sam ja tu mogao?

Niko nije kriv što ju je neko tako polomio, što je ostavio njenu dušu u krhotinama. Ona je u stalnom bijegu, tražeći mir i utjehu u nekom nepostojećem zaklonu.

Moje su ruke bile spremne da je uhvate, da joj pruže toplinu i sigurnost, ali zagrljaj je postao prelagan. Ona je već ionako otišla, i prije nego što sam osjetio njeno krhko tijelo u rukama.

Ona je bila zarobljena u svojoj boli, a ja sam bio nemoćan promatrač.

Još uvijek se pitam što bi bilo da sam bio jači, da sam mogao nekako da joj pružim ono što joj je trebalo. Ali, život je ponekad okrutan i ne pruža nam uvijek priliku da ispravimo svoje pogreške.

Možda je i bolje što nije mogla biti moja. Možda je i bolje što je u bijegu, jer u tom bijegu traži spas, traži sebe.

Iako je otišla, ona će ostati u meni, u sjećanju na taj trenutak kada sam htio da je zagrlim, a ona je već otišla.

Matija Gerić