Ponekad se pitam, zašto bi itko želio ponijeti sjećanja iz prošlih života? Kao da nam ovaj nije dovoljno kompliciran. Budi se beba, nevina i krhka, a već nosi torbu punu tereta: ljubavi koje su nestale, pogrešaka koje ne može ispraviti i obećanja koja je zaboravila. Umjesto da plače zbog gladi, ona leži u tišini, zureći u strop, jer se prisjeća dana kad je izgubila ljubav svog života. Možda su to sjećanja na trenutke kada je bila kralj, pjesnik ili samo običan čovjek s velikim snovima , ali sada je samo dijete koje ne može čak ni držati glavu uspravno.

I kakve bi koristi imala ta sjećanja? Da znamo koliko smo puta pali? Koliko smo ljubavi prokockali? Koliko smo sami sebe razočarali? Čestitam, vi ste sada dijete s enciklopedijom vlastitih neuspjeha. Ili možda s ljubavima koje ste voljeli cijelim svojim bićem, a koje sada više ne postoje. Svaka nova ljubav bila bi blijeda kopija one koju ste već izgubili. Srce bi postalo poput psa lutalice, gladno nečega što više nikada neće pronaći.

Ali možda tu leži skrivena ljepota , traganje. Svaki trenutak bi bio prilika da osjetimo ono neimenovano, da kroz maglu sadašnjosti dotaknemo dijelove prošlosti koje nikada nećemo razumjeti. Možda bi sjećanja bila ljepota koja boli, poput cvijeta koji raste iz pukotine kamena, samo da bi se slomio pod vlastitom težinom. Ili bi, pak, bila rana što ne zacijeljuje, ali nas uči kako voljeti, kako živjeti cijelim svojim bićem, bez obzira na bol.

Ipak, možda je zaborav najtiša milost svemira, poput meke magle koja pokriva spaljenu zemlju. Jer ako sve znamo, kako ćemo se ikada zaista prepustiti? Ako već imamo sve odgovore, gdje je prostor za snove, za stvaranje, za greške koje nas čine ljudima? Možda je svrha u tome da ljubav i život svaki put iznova gradimo, sa strasti koja ne poznaje granice.

Ali, budimo iskreni, zar ne bi bilo lijepo sjetiti se barem malo? Osmijeha što nas je grijao, ruku koje su nas držale, imena koje nam je bilo dom. I možda, kad bi nam se to dozvolilo, shvatili bismo da ništa nije zaista izgubljeno. Jer sve što smo voljeli, sve što smo bili, ostaje u nama , kao pukotine kroz koje ulazi svjetlost.

Na kraju, kad sve prođe, možda će ostati samo svjetlost. Bez oblika, bez sjećanja, ali s ljubavlju koja je beskrajna.

I shvatit ćemo da nismo ništa izgubili , sve što smo voljeli, sve što smo bili, ostalo je dio te svjetlosti. Kao plamen koji ne prestaje gorjeti, bez obzira na sve vjetrove što su ga pokušali ugasiti.

Matija Gerić

https://mgeri.substack.com/