Koračam kroz život, oči širom otvorene, srce na dlanu, tragajući za nečim što ne mogu sasvim imenovati. Neka vrsta prisutnosti, trenutak koji će me zaustaviti u mjestu, oduzeti mi dah i natjerati me da poželim da vrijeme stane , zauvijek. Osjećam ga ponekad, u tišini noći ili kad vjetar nosi miris nečeg davno zaboravljenog.

Sjećam se tih trenutaka iz prošlosti. Nejasni, gotovo poput sna, a opet toliko stvarni. Bili su tu, blještavi i savršeni, poput neuhvatljivih sjena koje plešu na rubu mog vida. Jedan takav trenutak nosio je miris jorgovana i kišom natopljene zemlje. Uz mene, ona , djevojka čiji je osmijeh bio tajna koju nikad nisam u potpunosti shvatio. Njen smijeh, tih poput šapta, prelomio se u zraku, a ja sam osjećao da je cijeli svijet zastao. Ali tada, kao da nisam mogao vidjeti pravu bit tog trenutka. Možda sam bio previše uhvaćen u vlastitu maglu misli. Ili je ona, kao i taj trenutak, bila previše neuhvatljiva, previše stvarna da bi ostala.

Zvuk njenih koraka na mokrom pločniku još mi odjekuje u glavi. Bilo je to ljeto, kiša je padala, a mi smo hodali pod svjetlom uličnih lampi, gdje su njene oči skrivale nešto nedokučivo. Nisam mogao odrediti je li to bila čežnja ili tuga, ali u njenom pogledu bilo je nešto što nisam mogao pročitati, neka vrsta distance, kao da me vuče u svijet u kojem ja ne pripadam. Njena tišina bila je poput noći, duboka i beskonačna, a ja sam se izgubio u njoj.

No, koliko god ti trenuci izmakli, koliko god ostali skriveni u magli prošlosti, oni me ne obeshrabruju. Naprotiv, oni su moji vodiči. Jer osjećam da se približavam nečemu. Ponovno. Nekom trenutku u kojem ću osjetiti svu težinu svijeta, ali ovaj put neću dopustiti da mi izmakne.

Dok tragam za tim trenutkom, otkrivam da tražim i nju. Ili možda ono što je ona predstavljala , nešto neizrečeno, neobjašnjivo. Svaki korak na ovom putovanju približava me ne samo onom savršenom trenutku, već i meni samome, istini koju dosad nisam uspio dokučiti.

Ovog puta, znam da ću biti spreman. Neću se izgubiti u magli svakodnevice, neću dopustiti da me preplavi nemir. Prepoznat ću taj trenutak čim se pojavi ili nju, ako ona opet bude tamo. I znat ću što trebam učiniti. Zagrlit ću taj trenutak, ili tajanstveni pogled u njenim očima, svim svojim bićem i dopustiti da me prožme do srži.

Znam da su ti trenuci rijetki. Neprocjenjivi. I kad se sljedeći put pojavi onaj za kojim tragam, kad ga konačno pronađem, bit ću spreman.

Tamo, negdje, iza magle koja okružuje moj svijet, čeka ona. Ili možda samo sjena onoga što bi mogla biti. Ne mogu je vidjeti. Ne još. Ali osjećam njeno prisustvo. Blizu je.

Ovaj put… neću joj dopustiti da nestane.

Ali možda... možda je već prekasno.

Matija Gerić