Te nevidljive niti koje povezuju svijet, kao mreža paučine rasprostrta između krošanja drveća, svaka nit treperi na dodir nečega neuhvatljivog, tajnovitog, što se možda nikad neće vidjeti očima, ali osjeti u dubini bića.

Svaka kap rose u zoru nije samo kap, već šapat svemira, poruka što putuje s kraja na kraj svijeta. Možda negdje, dok se svjetlost svijeće lagano povija pod težinom sjećanja, vjetar, tiho, kao da ne želi uzburkati tišinu, nosi sjemenku nade na nepoznato tlo. I dok to tlo ostaje nevidljivo, u nama raste osjećaj da je nešto procvjetalo, čak i ako nikad ne upoznamo njegov miris.

Uvijek sam vjerovao da nas točkice spajaju s onima s kojima moramo biti. Tako su me te točkice spojile s mojim Karlom, one su znale gdje se on mora pojaviti i kome! Sada itekako vjerujem u to! I kao i u sve ostalo što je točkasto, posvećeno i posebno. Ja to osjećam! I tako i ja vjerujem u te točkice da će me dovesti do ljubavi i svega što zaslužujem.

Možda se te kapi rose zaista pretvaraju u prozirne sfere koje pamte riječi koje nismo izgovorili ili su tek nositelji tišine koja je jača od svakog zvuka. I možda se negdje na rubu zore okupljaju ti prizori, nevidljivi oku, ali prisutni poput sjena koje nas prate.

Jesmo li svi tek točkice na platnu beskonačnosti? Raspršeni kao zrna pijeska, ali neizbježno pripadamo jednoj slici. Kad bih mogao, izbrojao bih sve te točkice i shvatio kako su, u svojoj nasumičnosti, savršeno složene. I što dublje gledamo, to više shvaćamo da su linije koje nas razdvajaju samo iluzija, crte koje trepere i nestaju u trenutku kad pokušamo dodirnuti rub stvarnosti.

Riječi su poput kamenčića koje nježno klize niz obalu vremena, oblikovane neprestanim strpljenjem svemira. Govorimo, pišemo, ostavljamo tragove ne znajući tko će ih pronaći. Možda se nikad ne vrati nama, ali sigurno negdje padne i pusti korijen.

Pogledi su prozori kroz koje duše izlaze na svjetlo. Oči, te male kapije, vode do mjesta gdje svi plešemo na istoj pozornici, svaki naš korak ostavljajući svjetlosni trag u tami. U tom plesu nema grešaka, nema pogrešnih koraka, samo simfonija svjetlosnih niti koje prate našu melodiju. Ako dovoljno dugo stojimo na rubu pozornice i osluškujemo, možda ćemo začuti glazbu koju stvara svijet dok se okreće u svom snu.

Nije li to i život? Ponekad kaotičan, ponekad tih, ali uvijek u pokretu, kao voda koja ne zna stati. Kolaž točkica koje se spajaju i razilaze, ali se uvijek iznova slažu u nešto što možda ne razumijemo, ali osjećamo. I dalje živim u toj nadi da te točkice što nas spajaju imaju itekako važan plan za sve nas!

I možda nećemo nikada vidjeti krajnju sliku, ali vjerujem da ćemo je osjetiti, kao dah na koži, kao bljesak u tami. I to će biti dovoljno. Jer na kraju, sve točkice vode kući, a dom nije mjesto, već osjećaj, onaj trenutak kad svijet utihne, a mi prepoznamo vlastiti odjek u beskraju.

Matija Gerić