Svi me osuđuju. Svakog dana, svaki pogled, svaka riječ nose skrivenu težinu presude. Kao da sam kriv samo zato što postojim, što se borim, što uopće dišem. Nitko se nikada nije zapitao kako mi je. Nitko nije zastao i pogledao iza maske koju nosim , maske osmijeha, tišine i neiscrpne snage.

Kako se nosim sa svim tim? Kako nosim teret koji bi mnoge slomio? Nisam ga tražio, ali sam ga prihvatio. Ne zato što moram, već zato što vjerujem da sam dovoljno jak. A opet, zar nije ljudski poželjeti da netko razumije? Da netko vidi bol skrivenu iza mojih očiju i šutnje?

Svijet je poput suda u kojem nema porote. Svi su suci, a ja uvijek na optuženičkoj klupi. Samohrani otac. Neprilagođen. Previše tih da bih se branio, previše umoran da objašnjavam. Ljudi koji bi trebali biti oslonac postaju dodatni teret. Obitelj me razočarava, prijatelji se povlače, a oni kojima sam bio sve sada ne vide ni moju sjenu.

Ne dijelim teret s nikim. Ne zato što mislim da nitko ne bi razumio, već zato što nisam naučio tražiti pomoć. Kako bih mogao, kad su sve ruke koje sam dotad dotaknuo bile spremne da me puste? Lakše je ovako , šutjeti, boriti se i vjerovati da će se sve jednom isplatiti.

Ljudi me gledaju kao izrod. Ne uklapam se u njihove definicije normalnog, prihvatljivog. Škola koja bi trebala pomagati, kao da svakim potezom podsjeća na to koliko sam drugačiji. Društvo sa svojim pravilima gura me na marginu, kao da moje postojanje remeti njihovu sliku savršenstva.

Ali nitko ne vidi. Nitko ne čuje noći provedene u tišini, trenutke kada mi se čini da je svijet pretežak. Nitko ne razumije zašto sam odlučio sve to nositi. Nije to slabost , to je izbor. Izbor da se ne predam, izbor da ne postanem gorčina koju su drugi htjeli od mene napraviti.

Što bih želio? Samo jedno , da netko vidi. Da netko shvati. Da barem jedna osoba prepozna snagu u onome što radim, a ne samo da broji moje pogreške.

I tako nastavljam. Bez opravdanja, bez isprika. Jer tko sam ja da sudim svijet, kad već nosim težinu njegovih osuda?

Matija Gerić