Rodio se kao netko tko nije mogao stati u oblik svijeta što su ga drugi oblikovali. U trenutku kad je ugledao svjetlo, majčino srce nije ga prepoznalo kao svoje, a oči društva samo su ga odmjerile kao nešto drugačije.

Odrastao je pod pogledima koji nisu prepoznavali ono što su željeli, pod rukama koje su bile previše krute da ga dodirnu, premda je ljubav uvijek bila tu, tiha, povučena, ali prisutna. On je bio ono što je društvo nekada bilo i zaboravilo, dijete cvijeća, duša koja nije prestala vjerovati u nježnost, u njezinu čistu snagu. I nikada nije prestao biti drugačiji, u svakoj sitnici, u svakom koraku, u svakom pogledu koji je ostajao prekratak. Ljubav nije izostajala, ali društvo nije ga prihvaćalo.

Oni su ga se bojali. Ne njega kao osobe, već onoga što je predstavljao. Njegova prisutnost bila je podsjetnik na neizgovorene strahove, na vlastite neuspjehe, na nesavršenost koju su pokušavali zaboraviti. U njegovim očima, koje nisu tražile ništa osim priznanja, oni su vidjeli svoju nesposobnost da ga prihvate. Možda je to bio strah od nepoznatog, možda obična ljudska slabost, možda duboko ukorijenjena kolektivna trauma , kao da su već negdje, nekada, jednom sreli nekoga poput njega i naučili da je najlakše okrenuti glavu.

On je bio neprepoznat, nevidljiv u svojoj pravoj prirodi, poput ostatka svijeta koji nije znao ni kako da ga dodirne, ni kako da ga prihvati. Ali u svemu tome, nije bio sam. Imao je svog čuvara u liku oca, koji ga je branio od svega, pružajući mu snagu i sigurnost u svijetu koji nije znao za njegovu nevidljivost. Taj čuvar bio je njegov oslonac, zaštita u trenutku kad je sve drugo nestalo, nesalomiv i stalno tu, kad je preostalo samo osjetiti hladan vjetar svijeta koji ga je zaobišao.

Ali i očevi su samo ljudi.

Jedne noći, kad su vjetrovi šibali prozore i kad je dijete spavalo, otac je sjedio sam, ruku obgrljenih oko sebe, pogleda zakovanog za zid. Nije plakao , nije si to mogao dopustiti , ali nešto u njegovim ramenima bilo je slomljeno, poput grane koja pod teretom zime puca nečujno, bez svjedoka. Teška misao klizila mu je niz leđa poput hladnog daha noći: neće uvijek biti tu.

Jednog dana, svijet će se otvoriti pred njegovim djetetom poput mora bez obala, divljeg i nemilosrdnog. Tada neće biti njegovih ruku da ga pridržavaju, njegovog glasa da ga umiri, njegovog tijela da bude zid između njega i surovosti nepoznatog. U njemu se rađala nemoć, spora i gorka, poput crnog vina što ostavlja trag na jeziku.

A dječak? Dječak je osjećao napetost u očevim rukama, u njegovom govoru koji je znao postati oštar, u šutnjama koje su bile preteške. Iako nije znao imenovati tu brigu, osjećao ju je, baš kao što je osjećao grubu tkaninu majice na koži ili težinu kamena u džepu. Kad bi ga stegnuo, mirisao je na očev parfem , trag koji je ostao nakon zajedničke šetnje.

Nije poznavao riječi kojima bi objasnio svoju odvojenost. On je osjetio svijet kroz drhtaj svjetla koje je bilo previše jako, kroz zvukove koji su ga probadali, kroz mirise koji su ili umirivali ili gušili. Volio je ponavljajuće obrasce, kretanja koja su imala smisao samo njemu. Kad bi svijet postao previše glasan, zavlačio bi ruke u džepove, stežući sitni kamen koji je nosio sa sobom , prvi koji mu je otac dao dok su zajedno šetali prirodom, govoreći mu da su neki kamenčići tihi svjedoci vremena. Bio je to oblik sigurnosti koji nije nestajao.

Ponekad bi, kad bi tkanina na njegovoj koži postala previše gruba, brzo svukao majicu, tražeći nešto mekše, lakše, nešto što ne grebe. Kad bi ulica bila preglasna, brojao bi korake , četiri, osam, dvanaest , sve dok ritam ne bi postao dovoljan da ga umiri.

Petnaest puta je jesen obojala njegov prozor, a nikad nije osvanula na njegovom pragu. Petnaest ljeta i zima, a nitko ga ne zove. Nikada poziv na rođendan, nikada ruka koja bi ga povukla u igru, u smijeh. Ali nije samo čekao , jednom je sam pružio kamen dječaku koji je sjedio kraj njega, nadajući se da će ga prihvatiti. Dječak ga je pogledao, stisnuo usne i odgurnuo kamen na tlo, odmahujući glavom. On ga je samo pokupio natrag, ali u prsima, nešto se presložilo.

A on? On diše u tmini, diše među pepelom odbačenih prilika. Ponekad, u gluho doba noći, osjeti kako mu se pluća stegnu, kako mu vlastiti dah postaje tuđ, kao da mu tijelo više ne pripada. Ujutro otvara prozor i osluškuje. Glasovi u daljini, dječji smijeh, loptanje po asfaltu. Zvuci svijeta kojem ne pripada.

Jednom, dijete se spotaknulo u igri i palo tik do njegovih nogu. Podiglo je pogled, oči su mu bile gole, ranjive, prevelike za tako malo lice. Nije bilo ni straha, ni gnušanja, samo čista, bolna zbunjenost. Kao da je ugledalo nešto što nije trebalo biti tamo. Trenutak je trajao predugo, preteško, a onda se dijete hitro pridiglo i otrčalo, ne osvrnuvši se.

Ali kamen nije bio samo kamen.

Jedne večeri, dok je sjedio sam, izvukao ga je iz džepa i stisnuo u ruci. Osjećao je njegovu hrapavost, toplinu koju je poprimio od njegovih dlanova. Kamen je zagrijao njegov dlan, poput sunca koje ne pripada nikome. Svijet možda nije znao za njega, ali kamen je bio tu.

I on je bio tu.

Dio vremena, dio nečega što se nije moglo odbaciti.

 

Matija Gerić