Ljubav je teška. Teška. Kao da nosiš nebo u džepu, a nebo se ne da sakriti. Teža od tri tovara kamenja koja se vuku uz strmu i bespoštednu uzbrdicu, bez predaha, bez olakšanja, dok noge posrću pod njenim bremenom. Govore da s vremenom postaje lakša, da se može oblikovati, ublažiti, pretopiti u nešto blaže i mekše. Ali to su riječi onih koji ne znaju što znači nositi je. Ljubav ne popušta. Nikad. Kao kamen, ona ostaje, nepromjenjiva, tvrdoglava, postojana. Sve se mijenja, ljudi, vrijeme, sudbine, ali ona, ona ostaje. I mi ne prilagođavamo nju sebi, već sebe njoj.

U mojem kraju stoji stari kameni zid, istrošen vremenom, izbrazdan kišom i vjetrom. Nitko nije znao tko ga je prvi sagradio, ali su ga svi koristili. Tu su sjedili umorni putnici, povjeravali mu svoje misli, ljubavnici su se oslanjali na njega, skriveni od pogleda. Na njemu su ostali urezani inicijali ljubavnika iz davnih vremena, blijedi tragovi nekadašnjih priča, tihih zavjeta što su možda opstali, a možda se raspali u prah vremena. Postajali su dublji svakom kišom, ali i blijedjeli svakim ljetom. Sunce je padalo kroz pukotine u zidu, crtajući sjene koje su pratile urezane inicijale. "Kamen ne sluša, ali pamti," govorili su. Tako je i s ljubavlju. Ne popušta pred našim željama, ne da se ublažiti molitvom . Ali pamti ruke koje su je nosile, korake koji su je slijedili. Kiša je ispirala imena, ali nikad nije odnijela sjećanja.

Zid je gledao bezbroj parova, ljubavi koje su rasle, blijedjele i nestajale. Bio je oslonac onima koji su tražili zaklon, svjedok riječi izgovorenih u žaru strasti i šaptova što su se gubili na vjetru. Njegova hladnoća pod dlanovima donosila je utjehu, ali i podsjetnik na prolaznost. Zid je znao tajne koje su vjetrovi odnosili u pustinju, ali je šutio.

Ima u toj ljubavi nečeg neumoljivog, nečeg što ne mari za naše bolne ruke. Ona samo traje, poput starog zavjeta utisnutog u kamen. Ljubav je teška, ponekad surova, ali nije uvijek samo breme. Postoji onaj trenutak kad umorni putnik sjedne na kamen pored puta, brišući znoj s čela i osjeti kako mu tlo pod njim daje oslonac. Ili kada se netko nasloni na onaj isti zid, osjećajući njegovu hladnoću pod dlanovima, ali i njegovu stabilnost.

Jednom sam vidio starca i staricu kako sjede na tom zidu, ruke su im se dodirivale, dlan o dlan. Njezina ruka bila je prožeta žilama, a njegova naborima, ali dodir je bio mekan kao mladost. Vjetar je nosio miris njezinog šešira od lavande, a hladnoća kamena prodirala je kroz pamuk njegovog kaputa. Šuštanje lavande u vjetru pratio je zvuk njihova disanja, usklađen kao udarci srca. Nisu govorili. Tek bi ponekad ona okrenula lice prema njemu, a on bi samo klimnuo glavom. Možda su tu, na tom istom kamenu, davno urezali svoja imena. Možda su se nekad ljutili, možda su mislili da je ljubav preteška. Ali sada, sjedili su oslonjeni jedno na drugo, kao da su shvatili ono najvažnije, ljubav nije uvijek nježna, ali je jedino što ostaje kada sve drugo nestane.

I tako, unatoč tome što nas ljubav povija, što na nas sjeda pod svojim bremenom, ona nam postaje neophodna. Jer, što bi bio život bez nje? Beskrajan, suh put, bez svrhe. I da, unatoč svim naporima, volio bih je ponovno osjetiti na svojim leđima. Ne samo kao sjenu misli, titraj želje, nego u svojoj punoj snazi. Jer ljubav nije tek breme koje nosimo,ona je oslonac na kojem, kao što zid ostaje uspravan i kad ga vjetrovi lome, učimo kako se ostaje uspravan.

Matija Gerić