Stojim pred tim starim vratima, osjećajući njihov zov kao da me mame prstom, poput djeteta željnog nečeg zabranjenog. Drhtim, svjestan da ih možda ne bih trebao otvoriti. Možda je najbolje ostaviti ih zaključanima, prepustiti ih tišini i zaboravu. Ali znatiželja me izjeda, kao glad, bez smisla, bez kraja.

Razmišljam o svim mogućnostima koje bi mogle ležati iza njih. Možda tamo stoji nešto divno, prilika koja mi mijenja život, ili možda samo još jedan izazov koji ću morati savladati. Povijest šapuće iz tih odaja, obećavajući odgovore na pitanja koja nisam ni znao da postavljam. A što ako nije povijest? Što ako je samo tuga, stara i odavno zaboravljena?

Strah me steže. Što ako je iza tih vrata težak teret, neka odgovornost koju ne mogu nositi? Što ako me čeka istina koja će zauvijek promijeniti sve što vjerujem? Ili, još gore, što ako tamo ne pronađem ništa, samo prazninu, mjesto gdje su sve moje nade pale u zaborav? I što ako je to samo način života , stalno ulaziti u tamu, nadajući se da ćemo pronaći nešto što ne postoji?

Križam se objema rukama dok prelazim prag. Možda je to samo još jedan korak u životu koji će mi slomiti leđa. Uvijek misliš da će te korak odvesti negdje novo, a onda se nađeš u istoj zbrci. Ako uđem, možda ću žaliti. Ali ako ostanem, već sada znam da ću se kajati zauvijek. Radije bih bio izigran nego da dopustim prilici da pobjegne. Nikad ne znaš što će ti život donijeti. Nikad ne znaš hoće li te stvarno nositi, ili će te samo gurnuti u još jednu jamu.

Koraknem unutra, srce mi lupa kao da mi vrijeme otkucava posljednje minute. Očekujem čuda, prizore koji će mi zauvijek promijeniti život. Ali ne nalazim ništa. Samo hladnoću i tišinu. Nisam siguran što je gore , biti razočaran ili shvatiti da se nikada nisi nadao ničemu osim svojoj vlastitoj zabludi.

Prazan prostor širi se preda mnom poput nepregledne pustinje. Zidovi su sivi i ogoljeni, zrak težak i ustajao. Netko je bio ovdje, pomislim, netko tko je uzeo sve što je vrijedilo i ostavio samo ruševine. A možda nije nitko. Možda je to samo ja, koračajući kroz svoje vlastite olupine. Škripa vrata iza mene dolazi s osmijehom, sažaljenjem: "Nitko nije bio ovdje. Samo u tebi više nema tajni. Sve si ih uzalud potrošio."

Stojim u toj praznini i shvaćam istinu koja me reže poput oštrog vjetra. Tajna nikad nije bila iza vrata. Bila je u meni, u mojoj mašti, u nadi da je nešto veće, ljepše, vrednije negdje tamo. Sada, kada sam otvorio vrata, ta je tajna nestala.

Izgubio sam je. Izgubio sam sebe. Možda sam trebao ostaviti neka vrata zatvorenima, neke misterije neotkrivene. Možda bi njihov teret bio lakši od praznine koja mi sada raste u prsima. Možda sam samo još jedan idiot koji traži odgovore, a ne zna kako da ih prestane tražiti.

"Neke tajne i vrata bolje je ostaviti zatvorenima, neotkrivenima, jer razočaranje koje slijedi može raspršiti naše snove i nade u prah. I na kraju, kad sve to shvatiš, shvatiš i ovo: Možda ta vrata nikada nisu ni bila namijenjena nama."

Matija Gerić