Svi oni koje smo voljeli, a više ih nema, ostavili su neizbrisive tragove u našim srcima, poput nevidljivih svijeća koje trepere u nama, osjetljive na svaku uspomenu. Njihova prisutnost je poput tihog eha, koji nikad ne blijedi, tek utihne kada tuga postane preteška. U tim trenucima, kada nam suze zamagle pogled, osjećamo njihov nježni dodir na našim obrazima, kao da nas i dalje tješe svojom beskonačnom ljubavlju.

Nebo je sada dom anđela, tihih i dalekih, ali njihov se osmijeh zauvijek urezao u naše misli. Ponekad, u najtiše sate noći, kada mjesečina obasja naše prozore, čini nam se da čujemo njihov poznati korak, njihov dragi glas koji šapće utješne riječi. Kao da je svaki dašak vjetra priča o njima, svaki miris u zraku dio prošlih dana kada su nam grijali srce svojim prisustvom, svojim zagrljajem koji je značio više od tisuću izgovorenih riječi.

Zapalimo im svijeću u tišini, dok nam srce podrhtava od ljubavi i čežnje, jer svjetlost koju su iza sebe ostavili ne smije nestati. U plamenu svijeće vidimo odraz njihovih očiju, onih istih očiju koje su nas gledale s toliko ljubavi i razumijevanja. Neka ta svjetlost, koja prolazi kroz naša sjećanja i prolama se kroz naše emocije, bude vječni znak da ih nosimo u sebi, u svakom otkucaju srca, u svakom udahu.

Njihovi su osmijesi još uvijek dio naših života, utkani u tapiseriju naših sjećanja, oni su naše svjetlo, čak i kad smo sami u mraku. U svakoj fotografiji, u svakom predmetu koji su dodirnuli, u svakoj pjesmi koju su voljeli, pronalazimo djelić njihove duše. Možda ih više nema s nama u fizičkom obliku, ali njihova ljubav i njihova dobrota žive vječno u nama, kao najdragocjenije nasljeđe koje su nam mogli ostaviti. Nikada nisu zaboravljeni, jer zaborav ne može dotaknuti one koji su nam bili toliko dragi, da su postali dio našeg bića.

• “Bila je tek kratki dah u ovom svijetu, ali njezin osmijeh ostavio je svjetlo koje će zauvijek grijati naše duše.“

                              Za ANU !!!

Matija Gerić