Svijet sjenki II
Dan je bio kao i svaki drugi, vozio sam se na posao i trudio da ne obraćam previše pažnju na prizore koji su se odvijali svuda pored mene. Instiktivno sam znao da moram disati što dublje i pogled držati što je više moguće pravo ispred sebe. Tek tu i tamo bih krajičkom oka primjećivao potresne prizore svakodnevnog divljanja i nasilja koje su sve te sjenke oko mene činile jedne drugima. Iz mene je nešto cijelo vrijeme vrištalo i bunilo se protiv svega toga, dok su sve druge sjenke, u stvari odobravale, pa čak i podržavale svo to nasilje. Stisnuo sam zube, malo bolje namjestio onu masku na licu i ponovio u sebi po milioniti put: „ponašaćeš se kao i svaka druga sjenka oko tebe, ni bolje ni lošije... barem dok ne svane, a nakon toga sve će biti drugačije“.
Na trenutak sam osjetio neku prijatnu toplinu u unutrašnjosti od same pomisli da će jednog dana svanuti, da ću konačno udahnuti onaj svježi i mirisni zrak doma, prepun oštrine, jasnoće i radosti.
Iz tog sanjarenja me prenu nekakav oštar ali dobro poznati bol. Još se nisam ni okrenuo a jedan pipak je već bio zariven u meni, jedna sjenka je nešto tražila ili pitala, vrteći svoj pipak po mojoj utrobi. Pogledao sam je ravno u zamućeni i odsutni pogled, kao da sam u jednom momentu tražio tračak svjetlosti i nade u tim odsutnim očima. Nije bilo ničega, ponovo sam se prevario, uzvratio sam istom mjerom svojim pipkom, pri tom sam naglo uhvatio taj tuđi pipak koji je rovario po mojoj unutrašnjosti i naglo ga otrgnuo. Primjetio sam veliko iznenađenje kod te sjenke, nije to očekivala. Naglo sam se udaljio a ona me je zbunjeno ispratila pogledom u kome je sazrijevalo nešto osvetnički.
Ponovo sam osjetio kako se u mojoj utrobi i grudima rasplamsava ona teška i neprijatna buktinja a u ustima okus svježe krvi, svratio sam u toalet da ispljunem tu krv i što je moguće više sperem usta kako njome ne bih privlačio nove pipke na sebe.
A onda se desilo nešto čega sam se užasno bojao svo vrijeme. Stigli su me u trenutku kad ih nisam očekivao, doduše znao sam da bi se kad tad mogli pojaviti ali sam strijepio od njih jer sam osjećao da nisam dovoljno snažan da im se oduprem. Cijelo vrijeme sam se nadao da će me zaobići ili da ću se barem moći dovoljno pripremiti za njihov dolazak ali oni su se pojavili u najgore moguće vrijeme. Da, to je i nalikovalo na njih. Određene mjere koje sam bio preduzeo u cilju pripreme za odbranu ni izdaleka nisu bile dovoljne i u trenutku sam bio pogođen njihovim užansim i svirepim naletom.
Prvo se pojavio jedan, niotkud ali brz i ubitačan poput munje, taj pipak je došao sa određene distance, znao sam ko ga je poslao i njegov udar je bio silovit. Vid mi se zamutio, noge zadrhtale, dah zastao i vidio sam da se sve okreće oko mene, kao na kakvom ringišpilu. Ono potmulo zujanje koje sam slušao svakodnevno sada se pojačalo do krajnjih granica, osjetio sam da se tlo trese pod mojim nogama, nagovještavajući time užasno teške i mučne trenutke koji mi se pripremaju u skorijoj budućnosti.
Instiktivno sam odmah krenuo prema izvoru, mada sam znao da to neće ni malo pomoći, ali sam osjetio neku silovitu potrebu da odmah nešto učinim kako bih se odbranio. Iz daljine su dolazili jedan iza drugog, neumoljivi i brutalno tačni, pogađajući tačno uvijek ona mjesta koja su najviše boljela.
Strah... težak, neumoljiv i razarajući. To je ono što sam cijelo vrijeme intenzivno osjećao. Kad sam stigao na izvor, situacija se činila nešto lakšom nego što sam mislio ali znao sam da je to bila podla varka. U daljini... iza, vidio sam ogromnu silu kako se koncentriše i usmjerava prema meni. Vidio sam putanju kojom će doći, u koje vrijeme će me otprilike napasti, sve mi je bilo jasno, osim toga šta preduzeti. Kakav bespomoćan osjećaj... sam samcit u cjelokupnom postojanju, ostavljen i napušten. Neshvaćen, zanemaren, prepušten samom sebi... Okrutnost te sile koja mi se približavala je prevazilazila sve moje i najcrnje slutnje. Nisam to više mogao gledati, niti podnijeti. Maknuo sam se sa izvora i krenuo kući. Ali sam znao da me i tamo očekuje zamka, nisu ništa prepuštali slučaju, htjeli su da svaki dio mog postojanja bude pod njihovim napadom. Čijim? Tamnih sjenki kakve do sad još nisam bio vidio, ne samo da su to bile sjenke, sa užasnim, oštrim pipcima, to je bila cijela koncentracija sile koja je počela da dobija svoju vlastitu identifikaciju...
Stigao sam kući slomljen od umora i bola. San dugo nije dolazio a onda se desilo, usnuo sam nešto prekrasno. Stajao sam uz ivicu nekog bazena, ništa posebno, nije bio čak ni u prirodi već u nekom zatvorenom prostoru. Okolo je bio opasan nekakvim prozračnim i kristalno čistim staklenim površinama a gore iznad krov od nekog finog, svjetlo-zelenog mekog materijala. Bazen je bio omanji, veličine manje livade ili osrednjeg proplanka, ispunjen bistrom i prohladnom vodom, koja je mirisala na proljeće i zoru. Vodena površina se blago talasala od mog disanja, osjećao sam svaku njenu kapljicu i svaku molekulu. Prepoznali smo se i moje grudi su se otvorile kako bi primile svu tu toplinu i radost koju je ta voda emitovala. Pogledao sam okolo i vidio nekoliko prijatelja, svi su se smješili i gledali prema meni. Neki su prolazili, neki mahali, neki odlazili ali svi smo se razumjeli. Shvatili smo da smo jedan dan u raju. Jedan dan negdje kod kuće, makar to bilo i u snu. Obuzela me neka ogromna radost ali je nisam puno iskazivao. Nije bilo potrebe, svi smo znali koliko smo srećni i radosni, i zato smo se samo smješkali i blago klimali glavama.
S jednim od tih prijatelja sam osjećao naročitu bliskost, izuzetnu frekvencijsku podudarnost. To je bio crveni prijatelj. Našao sam veliku utjehu i olakšanje u tome. Jednom davno smo se dogovorili da ćemo u nekim prilikama i situacijama biti tu na pomoći jedan drugom. Sad sam se okrenuo prema njemu i upitao želi li da malo plivamo. Gotovo u isti mah smo munjevito uskočili u bazen i poput delfina, skladnim i gracioznim pokretima zaplivali kroz gustu i hladnu vodu do suprotne ivice bazena. Kad smo stigli do nje, naglo smo se okrenuli u vodi i snažno odgurnuli prema nazad. Od siline tog pokreta ustremili smo se prema gore i iskočili iz vode, gotovo okomito leteći prema plafonu. U jednoj tački, izveli smo nagli prelom i ustremili se ponovo ka vodi. Potom je uslijedio snažan zaokret tek pri dnu bazena i onda pravac prema ivici. Sve ukupno to je trajalo samo nekoliko sekundi ali je bilo jako inspirativno i opuštajuće.
„Baš je lijepo opet biti kod kuće i biti ono što stvarno jesmo“, rekoh mu kad smo izašli na suho. „O da“ rekao je kroz osmjeh klimajući glavom.
Okrenuo sam se prema prozoru, pogledao prema dole i rekao: „Jednom dok budemo dole, zatrebaće mi tvoja ruka, da me podigneš na noge, kad budem pao“. Nije ništa rekao, samo je pogledao prema dole. Znao sam da je razumio i nadao sam se da će se toga sjetiti kad bude trebalo...
Dok smo ćutke gledali kroz prozor uočili smo jedan veliki plavkasto-bijeli balon, kako se polako kreće i u njemu nekoliko naših prijatelja koji su išli negdje dole, na zadatak. Nas dvojica smo se samo pogledali, znali smo gdje idu i zašto. Sreli su nam se pogledi, ti prijatelji su se isto tako smješili i izgledalo je da se pomalo raduju. Ali svu tu patnju i bol, kroz koju će svi oni proći tokom vršenja zadatka, nisu htjeli ignorisati i prihvatali su je u punom obimu. Osjetio sam kako mi klizi jedna suza niz obraze, njihova bol je bila i moja ali su je oni morali sami iznijeti. Ja sam imao svoju vlastitu...
Dok sam ispraćao pogledom taj balon koji se polako udaljavao učinilo mi se da čujem neku buku i kao da se cijelo tlo počelo tresti. Naglo sam se okrenuo i shvatio da se nalazim u svom krevetu, uspravio sam se u sjedeći položaj i počeo da osluškujem. Jedan dan u raju je bio gotov, i ja sam se probudio, taman da vidim kako se dodatne snage čistog zla i patnje valjaju preko obzorja, krčeći sebi put prema meni. U istom trenutku, gotovo instiktivno pogledom sam potražio svog prijatelja iz sna, nije ga bilo nigdje. To je moglo značiti samo jedno: i on je bio pod užasnim napadima tih crnih, groznih sjenki. Tad sam osjetio ogroman bijes i mržnju prema toj zloj sili, htio sam je otjerati od sviju nas, htio sam se baciti u samo središte njenog postojanja i samim sobom zaštiti sve moje prijatelje. Neka uzmu mene, neka rade od mene šta god hoće samo neka njih ostave na miru. A onda me ponovo preplavio čisti strah i bijes što sam toliko slab da ne mogu ništa preduzeti. Tresnuo sam ponovo na krevet i polako se prepustio. Osjetio sam kako slabim sve više i više, na stotine pipaka se pozabijalo u mene, od vrha glave do nogu. Moja životna energija je počela polako oticati kroz te pipke, zacrnilo mi se pred očima od silnih udara kojima sam, gotovo istog momenta bio izložen, gubio sam dah i pogled mi se mutio. Na vidiku nije bilo nikakvih znakova spasa niti kraja svemu tome.
Okrenuo sam polako glavu u stranu i uočio jedno malo ogledalo koje je stajalo tik pored kreveta. Vidio sam sebe u tom ogledalu, blijedog i iscrpljenog, a onda mi se učinilo da na mom licu vidim nekakvu čudnu grimasu. Pogledao sam malo bolje i shvatio da to nije bila nikakva grimasa već osmjeh. Bio mi je jako poznat, kao da sam ga negdje već vidio... Sjetio sam se! U snu!!! To je bio osmjeh iz sna, osmjeh kakav smo imali ja i moji prijatelji pored bazena. Sad sam se počeo pomalo i naglas smijati. To je bio osmjeh ljubavi, spoznaje i razumijevanja. To je bio osmjeh čistog postojanja i sveobuhvatne svijesti. Njega su se crne sjenke bojale više nego ičega. Moj osmjeh je bio još uvijek slab ali nadolazeći. Nešto se događalo...
Posted by Victor at 10/04/2009
bglavac
irida
edin.kecanovic
