Zamisli svijet u kojem boje nisu zarobljene u vidu, već ih osjećamo pod prstima, u nosnicama, na jeziku. Gdje se plava ne prepoznaje očima, već dodirom hladnog jutra na koži, gdje crvena nije samo odsjaj na zidu, nego pulsiranje pod jagodicama prstiju, ritam krvi koja grabi kroz vene, uzdrhtali trenutak prije poljupca.

Šetamo ulicom i osjetimo kako se boje pretaču, neuhvatljive i tople, prisutne i neizgovorene. Zelena nije samo lišće iznad nas, već miris svježe trave pod bosim stopalima, okus djetinjstva, grube niti svježeg bosiljka među prstima. U prolazu, ruke nam se susretnu s nečijima i umjesto boje kože, osjećamo toplinu poput kasnog popodneva u rujnu, nježno proljeće koje se sklupčalo u nečijem dlanu. Ljubičasta bi mogla biti težina lavande na jastuku, nježan miris jasmina koji lebdi u zraku, poput neizgovorene tajne, dok žuta postaje osmijeh koji miluje obraz, nježan dodir sunca koje se povlači pred večeri.

Bio je dan kada je vjetar nosio miris vlažne zemlje i prvih pupoljaka, tjerajući me da polako hodam, kao da svaki korak usvaja boje svijeta oko mene. Osjećao sam ih, nisu bile samo u očima, već su bile u dodiru sa svakim vlaknom kože, u mirisima koji su prolazili kroz zrak. Pored mene, starija žena nosila je miris suhog ružinog lišća, topao i bogat, poput nečijeg tihog, pomalo zagonetnog govora, a svaki njezin korak bio je otisak prošlih proljeća. Djevojka u crvenoj haljini ostavljala je trag karamele i meda, sladak i neuhvatljiv, poput riječi koje ostanu neizrečene. Svijet je pričao tihe, nevidljive priče. Iako boje nisu bile pred mojim očima, osjećao sam ih u svakom dahu, u svakom dodiru, u svakom mirisu. Kažem to, ne kao da sam ih gledao, nego kao da su one postale dio mog tijela, postale način na koji postojim, poput melodije koja se uvlači u dušu.

Svijet se ne prikazuje, već nas dotiče. Zidovi kuća ne odjekuju bojama, već teksturama , stari zid u sjeni diše u hrapavosti, dok onaj obasjan suncem postaje gladak pod vrhovima prstiju. Kiša ne pada samo na prozore, već ostavlja iza sebe prozirnu svježinu plavetnila, onu istu koja ostaje nakon što je more poljubilo obalu, dok noć miriše na sol i uspomene.

I kako bismo tada sanjali? Bi li san bio vrtlog mirisa i dodira, bez granica, bez crne tame iza zatvorenih kapaka? Možda bismo osjetili snove u treperenju zraka oko nas, u gustim tragovima boja koje ne vidimo, ali koje nas obavijaju poput melodije. Možda bi crvena postala usporen otkucaj srca u snovima ljubavi, topla kao dlan na golom vratu, dok bi siva bila tišina ruku koje su nas jednom voljele pa nestale, ostavljajući samo blagi miris uspomena na jastuku.

Možda bismo tada bolje razumjeli svijet , ne kroz oči, već kroz ono što ostane kada zatvorimo kapke, kada udahnemo posljednji miris nečijeg odlaska i osjetimo boje u sebi.

----"Svijet u kojem boje nisu vidljive očima, već osjećane, poziva nas na novo razumijevanje postojanja. Boje nisu slike, već ritmovi , disanja, šaptanja vjetra, dubine svjetlosti koja oblikuje dušu. Sanjaju li slijepe osobe boje? Ne u očima, nego u snovima koji nadmašuju granice svih naših osjetila."---

Matija Gerić