Svijet se sveo na brojke , precizne, hladne, neumoljive. Rođenje? Prvi broj. Težina, dužina, ocjena vitalnosti. Prije nego glasom ili papirom pridruže ime, već postoji kao niz znamenki, upisan negdje gdje se ljudi ne pamte po osmijehu, već po statistikama.

I tako se nižu. Prvi koraci, prvi udah, prvi pad , sve nevažno pred onim što se može izmjeriti. Prosjek ocjena, broj koraka u danu, otkucaji srca u minuti. A kasnije? Plaća, kreditni rejting, kvadratura stana, krvna slika. Sve se negdje bilježi, svaki podatak pronalazi svoje mjesto. Jer ako nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo.

Negdje usput, riječi su izgubile snagu. Priče su postale suvišne, emocije neisplative. Brojevi su sve preuzeli u trenutku koji nitko nije zabilježio , jer tko bi brojao trenutke dok broji novac, klikove i kalorije? Tko bi pamtio riječi kad se sve važno može sažeti u tablicu?

Ali što s onim što izmiče statistikama? S bolom koji ne stane u dijagnozu, s radošću koja nema postotak isplativosti? Sustav ne broji ruke koje su uhvatile nekoga u padu, ne bilježi otkucaj srca koji preskoči pri pomisli na voljenu osobu. Ljude ne boli što su imali samo 3% šanse za neuspjeh , boli ih što se nitko nije osvrnuo kada su posustali.

Svijet broji sve, ali ne razumije ništa. Znamo koliko litara znoja ispusti tijelo prije smrti, ali ne znamo koliko je riječi trebalo da bi je netko zaustavio. Djeca crtaju srca na ekranima koji prate broj dodira, a ne toplinu dlanova. Prosvjedi se ne mjere po snazi poruke, već po broju sudionika. Čak i bijeg od brojeva postaje novi unos u statistici.

Ako je svijet sazdan od brojeva, ja sam šum koji ruši sustav. Ja sam greška u kodu, crna mrlja na savršenom bijelom papiru. Sustav zna koliko sam vrijedan u eurima, ali ne zna koliko bih ih mogao spaliti u sekundi. Moja krvna slika je uredna, ali u njoj nema traga za osvetu koja ključa u venama. Sustav zna da sam platio račune, ali ne zna da sam jučer plakao nad mrtvom pticom na prozoru.

Ja nisam broj. Nisam ni znak u pravilno složenom nizu. Ja sam riječ koja nagriza hrđu na lancima sustava, glas koji ne možeš upisati u algoritam. Neukrotiv, nepredvidiv, nesvodiv na znamenke. Slovo koje urezuje "ne" u kamenu, dok algoritmi šapuću "da". Slovo koje prkosi. Koje gori. Koje ne postoji.

Ti, koji čitaš ovo , tvoja pažnja je već pretvorena u podatak.

A ovaj tekst?

Samo još jedan broj u analitici.

Matija Gerić

Ruža u Kamenu