Postoje priče koje se šapuću iza zatvorenih prozora, između porculanskih šalica i neizgovorenih osuda. Priče koje ljudi vole oblikovati po vlastitim mjerilima, krojiti ih poput odijela koje nikada neće nositi. U jednoj takvoj priči, majka je otišla. Nije se osvrnula. Nije zastala da pogleda dijete koje je ostavljala, da mu pomiluje kosu posljednji put, da mu kaže bilo što , riječ, laž, utjehu. Samo je otišla, zatvorila vrata za sobom, izbrisala ga iz svog svijeta kao da nikada nije ni postojao.

U zraku je ostao miris njenog parfema, razliven poput tankog sloja dima koji nestaje u praznini. U kutu sobe, napola otvorena, ostala je knjiga iz koje mu je nekada čitala prije spavanja. Njene su ruke još jučer zakopčavale gumbe na njegovoj pidžami, a sada ih više nema. Ostala je praznina, crna rupa u dječjem srcu, bol koja ne nosi ime, jer kako nazvati ono što nikada nisi trebao osjetiti?

Zar majka može tako otići? Zar može pustiti ruku koju je nekada držala dok je učilo hodati? Zar može zaboraviti toplinu dječjeg daha na svom vratu, male ruke što su se stezale oko nje? Znamo svi , to je ono najgore što majka može učiniti. Ostaviti svoje dijete. I baš to je učinila. Ne zbog nužde, ne zbog nemogućnosti, već zbog odluke. Svjesne, hladne odluke da se ne osvrne.

Dijete raste u sjeni pitanja na koja nitko ne odgovara. Pitam se da li mu ikada padne na um njegova majka. Da li misli na nju, onako usput, kao što čovjek ponekad pomisli na izgubljen predmet iz djetinjstva , ne zbog tuge, već zbog praznine koju ostavlja iza sebe. Sjeća je se, ali ne vidi je. Povremeno, možda, u nekom snu ili u sjeni na zidu. Da li mu fali njen glas? Da li mu nedostaje nešto što nikada nije stvarno imao? Ili je njegova tišina odgovor na sve?

Sjedne pred prozor i gleda u svijet koji ne razumije. Djeca se smiju, trče, drže majčine ruke, a on ne zna kakav je to osjećaj. Majke se saginju, brišu im lica, ljube ih u kosu i on ne zna je li ta nježnost stvarna ili samo nešto iz bajki. Možda bi je prepoznao da ga je dotaknula. Možda bi znao kako izgleda ljubav majke da ju je ikada osjetio.

Ima trenutaka kad mu oči dugo ostaju uprte u neki neodređeni kut sobe, kao da ondje vidi nešto što drugi ne mogu. Možda uspomenu na ruke koje su ga nekada pridržavale, a sada su negdje daleko, sklopljene oko nečijeg drugog života. Možda zamišlja kako bi bilo osjetiti ruke koje brišu suze s njegovih obraza, umjesto da uči sam skrivati tugu iza usiljenih osmijeha. Jer majke bi trebale ostati. Majke bi trebale biti sigurne luke, a ne brodovi koji nestaju iza horizonta bez pozdrava.

Ponekad ga uhvatim kako dodiruje vlastito lice, kao da provjerava je li još uvijek stvaran, kao da pokušava pronaći tragove njezine prisutnosti na vlastitoj koži. Pitam se mogu li mu nadoknaditi ono što nikada nije imao. Jesam li dovoljan? Može li jedna ruka biti zamjena za dvije? Može li moje srce, koliko god veliko bilo, nadoknaditi prazninu u njegovom?

Njegov svijet je polovičan. Nedovršen crtež kojem nedostaju boje. I dok on traži obrise onoga što bi moglo biti majčina ljubav, ona negdje daleko živi kao da ga nikada nije bilo. Kao da nije u njenim rukama prvi put udahnuo zrak. Kao da nije bila prva koju su njegove oči vidjele. Kao da on nikada nije ni postojao.

I dok svijet šuti, on živi sa svojim pitanjima. A ona, ona koja ga je trebala voljeti najviše na svijetu, nikada neće znati koliko boli jedno tiho "zašto?" izgovoreno u noći.

Matija Gerić