Pišem jer drugačije ne mogu. Ponekad imam osjećaj da su riječi sve što imam, posljednje što me drži na površini dok oko mene bjesni oluja. U meni vrije, riječi udaraju poput vjetra u olujnoj noći i kad bih ih zadržao, razbile bi me iznutra poput valova što se lome o stijene. Riječi su moji demoni i moji anđeli, svjetlost u mraku i mrak u svjetlu. Možda bi vam se više svidjele riječi umotane u mekoću, kao pokloni s lijepim vrpcama, ali ja nisam trgovac iluzijama. Moje riječi su sirove, nenašminkane, baš kao i stvarnost koju svakodnevno gledam u oči. Ako vas moje riječi peku, ne zamjerite meni , zamjerite svijetu koji ih je oblikovao, jer ja sam samo odraz njegovih pukotina.

Ne bojim se pisati o svojim osjećajima jer ovdje nema maski. Riječi su jedino što mi je preostalo i kad bih ih ugušio, ugušio bih i sebe. Pišem jer u tom činu skidam teške slojeve kože, jedan po jedan, dok ne ostanem samo kost i srž. U ovom prostoru nema mjesta za pretvaranje. Ako zadrhtim dok pišem, neka zadrhti i tekst. Ako se srušim, neka se sruše i rečenice pod težinom onoga što nosim u sebi. Pisanje je ogoljavanje na kiši, ples po rubu noža, ali nema većeg olakšanja od toga da budem ono što jesam , bez straha da će mi netko zamjeriti zbog ogoljele istine.

Ponekad pomislim kako bi bilo lakše prešutjeti, nasmiješiti se, klimnuti glavom, ali u tom trenutku osjećam izdaju. Ne vas, već sebe. Kad se zrcalim u vlastitim očima, ne želim vidjeti sjenu straha ili prikrivenu laž. Što je život ako ga učimo gutati polako, gušeći se vlastitim tišinama? Ako moram birati između ugodnih laži i gorke istine, uvijek ću izabrati ovo drugo. Jer laž je poput mirne vode, dok istina reže poput rijeke u proljeće, noseći sobom sve što više ne pripada. Istina je pijesak pod noktima, težak zrak u plućima, ali njezin dodir pročišćava.

Pišem jer vjerujem da svijet više treba istinu, pa makar ona pekla više od ožiljaka koje već nosimo. Istina je gorka biljka koja raste iz pukotina našeg bića i što je više zalijevamo suzama, to dublje pušta korijenje.

Ako ste ikada osjetili kako vaša duša vapi za istinom, onda znate da je ovo put. Put koji se ne bira jer je lak, nego jer nas jedino on vodi tamo gdje ne lažemo sebe. Taj put nije staza, već uski most nad ponorom, koji drhti pod svakim korakom. I svaki put kad zakoračim, most zadrhti, kao da diše zajedno sa mnom, kao da i on osjeća strah, ali zna , mora izdržati.

Tko zna, možda se jednoga dana svi nađemo u tišini koja će nas grliti bez riječi, kao stari prijatelj. Možda ćemo sjediti pod istim nebom, dok će nas riječi napuštati kao ptice koje konačno pronalaze put kući. Do tada, pišem ovako. Jer drugačije ne znam.

Matija Gerić