Sve počinje sa snom. Ne onim krhkim treptajem noći, već onim što žari ispod kože, grize u grudima i pulsira poput daleke zvijezde koja odbija da sagori. San nije samo misao , on je vatra u kostima, dah koji nosi i onda kada te stvarnost sapliće i povlači na koljena.

San je korijen života. U njemu počiva tajna onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti. On je čežnja za nebom dok hodaš po hladnom, ispucalom tlu. Poput prvog krika novorođenčeta, san je neukrotiv, sirov, žedan svjetlosti. Bez njega, čovjek je tek sjenka koja luta među živima, duh u praznoj školjci dana.

Moj san nije miran. On je bujica, vrtlog što me vuče prema nepoznatom. Kad zatvorim oči, vidim svjetove koji ne postoje, osjećam ljubav koja boli, čujem tišinu koja govori glasnije od vriska. San je poput neuhvatljive ptice grabežljivice koja kruži iznad mene , prelijep i nedostižan, ali vrijedan svake rane što je ostavlja svojim kandžama.

Kažu, sanjari se slamaju. Ja kažem, oni koji ne sanjaju već su odavno slomljeni. Jer, šta ostaje kada odbaciš san? Praznina. Tišina u kojoj ne kuca ni srce ni nada. San je naše unutrašnje svjetlo, plamen koji nas vodi kroz najgušće tmine.

Ponekad san zaboli. Povede te ka vrhovima, a zatim te baci niz liticu stvarnosti. Ostaneš ležati, s ožiljcima od vlastite mašte, i pitaš se , vrijedi li sve to? Ali svaka ta rana priča o tvojoj hrabrosti, o ljubavi prema nečemu što još nije stvarno, ali čeka da postane.

Sanjam ljubav koja gori, ljubav što obuhvaća i grije, ali istovremeno peče poput užarenog željeza na duši. Sanjam dan kada će me stvarnost prestati sputavati, kada ću biti slobodan hodati svojim putevima, ma koliko trnoviti bili.

Ipak, san nije kraj. San je početak svake pobune, svake nade, svakog puta prema nečemu višem. Oni koji sanjaju, iako krvare, uvijek pronalaze snagu da ustanu i nastave.

Sve počinje sa snom. On je srce tame i svjetlost u očima. A između sna i stvarnosti , to je ono što zovemo životom. U tom prostoru, između čežnje i ostvarenja, rađamo se ponovo, svakog dana, sve dok ne postanemo ono što smo oduvijek trebali biti.

Matija Gerić